Griješenje je jedna od osobina čovjeka
Griješenje je jedna od osobina čovjeka i vidjećemo da je čovjek s mudrošću stvoren nepotpunim, krnjavim, slabim, pa kaže Uzvišeni:
وَخُلِقَ الْإِنْسَانُ ضَعِيفًا
“…a čovjek je stvoren slab-nejak.” (En-Nisa, 28)

Kolekcija autentičnih islamskih članaka i knjiga...
Čitaj dalje...
Ako imate pitanja o našoj stranici ili islamu, kontaktirajte nas...
Čitaj dalje...
Griješenje je jedna od osobina čovjeka i vidjećemo da je čovjek s mudrošću stvoren nepotpunim, krnjavim, slabim, pa kaže Uzvišeni:
وَخُلِقَ الْإِنْسَانُ ضَعِيفًا
“…a čovjek je stvoren slab-nejak.” (En-Nisa, 28)
Približava nam se pokazatelj naše prolaznosti na ovome svijetu. Svaki dan, svaki sat, svaku minutu bliži smo njemu. Istina koju su okusili siromasi i kraljevi, slabići i silnici, nikoga zaobici neće. Istina od koje srce vjernika strahuje.
Ibn Tejmijje kaže: “Neće se spasiti od Allahove kazne osim onaj ko Allahu bude iskreno ispovijedao vjeru i samo Njemu iskreno činio ibadet. Onaj ko ne čini širk Allahu ali ga i ne obožava taj je muattil tj. onaj ko se usteže od robovanja Njemu i robovanja drugima pored Njega, kao što je primjer faraona i njemu sličnih.
قُلِ ادْعُوا الَّذِينَ زَعَمْتُم مِّن دُونِ اللَّهِ لَا يَمْلِكُونَ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ فِي السَّمَاوَاتِ وَلَا فِي الْأَرْضِ وَمَا لَهُمْ فِيهِمَا مِن شِرْكٍ وَمَا لَهُ مِنْهُم مِّن ظَهِيرٍ وَلَا تَنفَعُ الشَّفَاعَةُ عِندَهُ إِلَّا لِمَنْ أَذِنَ لَهُ
Ovih šest osobina u namazu je od znakova licemjerstva:
1. Lijenost kod obavljanja
2. Obavljanje kako bi se pokazao pred svijetom
3. Odugovlačenje ili odgađanje
4. Nakaradno obavljanje
5. Malo spominjanje Allaha, s.v.t.
6. Izostavljanje namaza u džematu
Grijesi osljepljuju srce, zaklanjaju njegovo svjetlo, spriječavaju pristup saznanjima i zaklanjaju elemente upute. Kada je Šafija počeo učiti kod Malika, učitelj kod mladića odmah primijeti neobične osobine. Tada mu je rekao: “Vidim da je Allah u tvoje srce stavio svjetlo. Nemoj ga utrnuti tamom grijeha.”
Stranica 1 od 3



Šejh Muhammed ibn AbdulVehhab, rahimehullah, u razotkrivanju ove prljave sumnje (da Vjerovjesnik, sallallahu alejh ve sellem, nije tražio od svog naroda da realizuju značenje riječi tewhida) kaže:
Šejh AbdulLatif ibn AbdurRahman, Allah im se obojici smilovao, u pojašnjenju ove sumnje i odgovoru na nju kaže: “Iraki kaže: ‘Haridžije su, kako stoji u Buhariji, Muslimu i drugim zbirkama hadisa, ljudi koji su se oslonuili na ajete koji su objavljeni o kafirima pa su ih usmjerili mu’minima.’
Šejh AbdurRahman ibn Hasan, Allah im se obojici smilovao, kaže: “Kada bi rob spoznao značenje ‘La ilahe illallah,’ znao bi da onaj ko posumnja ili se dvoumi u pogledu kufra onoga ko je pripisao Allahu širk, da nije uznevjerovao u taguta.”
(Ed-Durerus-Senijje, 11/523)
Šejh Abdullah ibn AbdurRahman Ebu Battin, rahimehullah, u pismu koje je poslao Abdur-Rahman b. Muhammedu b. Nafia, kaže: “Što se tiče onoga ko umre u vremenu fetre i do njega ne dopre poslanička dawa, Allah najbolje zna šta će biti sa njima. Naziv fetre nije nešto posebno za jedan narod u odnosu na drugi.
Šejh Muhammed ibn Abdulvehhab, rahimehullah, kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je rekao: “Onaj ko kaže ‘la ilahe illallah’ i uznevjeruje u sve ono što se obožava mimo Allaha, njegova krv i imetak su zaštićeni, a njegov obračun je kod Allaha.”
Šejh AbdulLatif ibn AbdurRahman, Allah im se obojici smilovao, kaže: Šejhul-islam je bio upitan o dvojici ljudi koji su se raspravljali, pa je jedan rekao: „Mi moramo imati posrednika između nas i Allaha, jer mi ne možemo dospjeti do Njega osim tako.“