Što se tiče ehlul-bejta, pitanje u vezi njih je bilo upućeno 'ulemi ed-Dir'ijje, a također i u pogledu dozvoljenosti braka žene fātimijskog porijekla sa čovjekom koji nije tog porijekla, a odgovor je bio sljedeći: Ehlul-Bejt, Allāh bio zadovoljan njima, bez sumnje imaju pravo na našu ljubav i privrženost, kao što je prenešeno u Knjizi i sunnetu. Zato je obaveza voljeti ih i pokazivati privrženost prema njima.

Međutim, islām je učinio stvorenja (ljude) jednakim, pa tako niko nije bolji tod drugoga osim po bogobojaznosti. Uz sve to, oni zaslužuju prednost i uvažavanje, kao što to zaslužuje i ostatak 'uleme, poput sjedenja u pročelju medžlisa (sijela), posluživanja njih sa uvažavanjem, ustupanja prava prvenstva (prednosti) prolaza na putu i slično tome, i u prisustvu drugih ljudi slične starosti i znanja.

A što se tiče opšte prakse u nekim zemljama, davanja prednosti njihovoj djeci i njihovim neznalicama nad onima koji su zaslužniji nego oni, do te mjere da, ako ovaj nije poljubio njegovu ruku svaki put kada ga pozdravi, on će ga kriviti, sa njim se svađati, tući ga ili se sa njim raspravljati – onda je ovo praksa za koju nema prenešenog teksta, niti ju je dokazao argument. Naprotiv, to je munker (zlo djelo), čije je uklanjanje obavezno.

Ali ako ovaj poljubi ruku jednog od njih vrativši se sa puta, ili zbog njegovog obilnog znanja, ili s vremena na vrijeme, ili nakon dugog odsustva, onda tome nema prigovora.

Međutim, ono što je postalo uobičajeno u današnjem džāhilijetu jeste to da je ljubljenje ruke postalo simbol za one za koje se vjeruje ili za čije pretke se vjeruje da posjeduju određene moći ili je običaj oholnika prema ostalima. Zato smo mi to apsolutno zabranili, naročito za spomenute ljude, da bismo presjekli puteve koji vode ka širku koliko smo u stanju.

A jedini razlog zbog koga smo mi srušili kuću es-Sejjide Hadīdže, kupolu nad mjestom rođenja i neke od zawājā pripisane nekim od ewlijā je bio da to spriječimo, i da spriječimo pripisivanje partnera Allāhu koliko god smo u moći, zbog veličine toga, jer Allāh neće oprostiti širk.

A to je gore od pripisivanja sina Uzvišenom Allāhu, jer sin predstavlja potpunost u slučaju stvorenja, a što se tiče širka – to je nedostatak (manjkavost), čak i u slučaju stvorenja, prema riječima Njega, Uzvišenog:

"On vam kao primjer navodi vas same: da li su oni koji su u posjedu vašem izjednačeni s vama u onome što vam mi dajemo?" (Sūra Er-Rūm, 28. ājet)

A što se tiče braka žene fātimijskog porijekla za čovjeka koji nije tog porijekla – to je dozvoljeno po idžmā'u i zaista u tome nema nikakve pokuđenosti. Jer, 'Alī je udao svoju kćerku za 'Umer ibnul-Hattāba, a obojica od njih su dovoljni primjeri za slijeđenje. I Sekīne bint el-Husejn ibn 'Ali je bila udata za četiri čovjeka, a nijedan od njih nije bio fātimī, čak ni hāšimī, a selefi su nastavili tim putem bez prigovora.

Međutim, mi ne prisiljavamo nikoga da uda svoju štićenicu, izuzev da ona sama to traži i odbije nekoga nejednakog njoj u kufu' (društvenom status). A Arapi su jedan drugome ekiffā' (jednaki), pa je tako ono što je uobičajeno u nekim zemljama od odbijanja braka zasnovano na društvenom statusu dokaz oholosti i traženja da se bude hvaljen. A iz ovoga bi mogao rezultirati veliki fesād, kao što je prenešeno.

Zaista, brak između onih čiji je status nejednak je dozvoljen, jer je Zejd – koji je bio oslobođeni rob – bio oženjen Zejnebom, majkom vjernikā, a ona je bila od Qurejšijjā. A ovo pitanje je dobro poznato sljedbenicima medhhebā.