Šejh Abdullah ibn Muhammed ibn Abdulvehhab, citirajući Ibn Tejmijju kaže: “Na kraju govora o kufru onih koji su odbijali zekat kaže: ‘Ashabi ih nisu pitali da li priznaju obavezu zekata ili ga niječu u potpunosti. Ovakvo nešto nije prenešeno od ashaba, čak šta i više, Ebu Bekr je rekao Omeru:

‘Tako mi Allaha da mi zabrane jednu devu koju su davali Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, borio bih se protiv njih.’ Borbu protiv njih je učinio dozvoljenom zbog odbijanja i zabranjivanja izdvajanja zekata, a ne zbog nijekanja njegove obaveze. Prenosi se da su neki od njih potvrđivali obaveznost zekata ali su bili škrti pri njegovom izdvajanju, i pored toga, sve halife su na isti način sa njima postupali, a to je ubijanje njihovih boraca a zarobljavanje njihovih porodica i plijenjenje njihovih imetaka, a za njihve ubijene su svjedočili da će ući u vatru. Sve njih su smatrali otpadnicima. Od najvećih fadileta i zaslua Ebu Bekra je upravo činjenica da ga je Allah učvrstio u borbi protiv otpadnika. Nije oklijevao po tom pitnaju, kao neki drugih, tako da su se neki čak sa njim raspravljali, da bi se na kraju složili sa njegovim mišljenjem. Što se tiče borbe protiv onih koji priznaju poslanstvo Musejleme Kezaba, među njima (ashabima) nema razilaženja u pogledu borbe protiv njih. Ovo je dokaz onih koji kažu ako se zbog toga budu borili protiv imama-vođe padaju u nevjerstvo u protivnom ne. Nevjerstvo ovih i ulazak u krug otpadnika potvrđuje slaganje ashaba koje se temelji na tekstovima Kur’ana i sunneta, za razliku od onih koji se ne bore protiv imama radi toga.

Zato dobro razmisli o njegovom govoru te jasnoći presude da ona skupina koja odbije izdvajanje zekata imamu da se protiv njih pokreće borba, te da ih je proglasio kafirima i otpadnicima od islama. Njihovo ptomstvo se zarobljava a imetak plijeni, pa makar potvrdili obaveznost zekata, klanjali pet dnevnih namaza i izvršavali ostale šerijatske propise osim zekata. Sve to ne skida pravo borbe protiv njih i osudu istih da su počinili nevjerstvo i otpadništvo. Sve to potvrđuje Kur’an, sunnet i saglasnost ashaba. A Allah najbolje zna.”

(El-kelimat nafi’a fil-mukeffurat vaki’a, str. 17)