Puno ime ovog imama, fakiha, pravnog metodologa, gramatičara, mufessira je: Ebu-Abdullah Šemsuddin Muhammed b. ebu-Bekr b. Ejjub b. S’ad, b. Hariz b. Mekki Zejnuddin ez-Zur’I el-Hanbel iz Damaska, imam škole “El-Dževzijje” i sin upravnika škole, poznatiji kao Ibn-Qajjim el-Dževzi. Rođen je u Damasku 691 h.g.

Obrazovanje je sticao od Šihaba Nabulisija i kadija Tekijjuddina Sulejmana, Ise el-Mut’ima, Ebu-Bekra b. Abduddai’ma, Ibn-Širazija i drugih. Arapski jezik je usavršio učeći od šejha Alije ebu-Fetha i El-Medžda et-Tunisija.

Bio je učenik velikog islamskog učenjaka Ibn Tejmijje, r.a. Od njega je stekao veliko znanje i uz njega ostao sve do smrti. Izučavao je mezheb imama Ahmeda, u njemu zablistao i počeo davati fetve. Stekao je toliko znanje da je postao istaknuta ličnost i u tom smislu je na njega ukazivano. O njemu se nadaleko pričalo. Nije imao premca u poznavanju tefsira. U akaidskoj disciplini je dostigao vrhunac. Njemu se obraćalo kad su u pitanju te dvije oblasti.

Bio je ekspert i u tumačenju hadisa i poimanju i načinu izvođenja šerijatsko-pravnih propisa. Dobro je poznavao islamsko pravo i metodologiju islamskog prava. Posebno se isticao u poznavanju arapskog jezika. Posjedovao je prefinjenost i odavao suptilnost. Poznavao je nauku o moralu i ponašanju i znao precizne podatke o visokomoralnim vjernicima. Jednostavno, nije bilo naučne oblasti ili umjetnosti koju Ibn-Kajjim nije poznavao.

Posebno su ga krasili oštrina jezika, širina znanja i retorika. Poznavao je etiku neslaganja islamskih pravnika, kao i mezhebe ispravnih prethodnika. Bio je imam u “Dževzijji” i predavač u školi koja se zvala “Es-Sadrija”. Većinu vremena je provodio šireći znanje. Mnogi su od njega učili i koristili njegovo znanje. Ugledne ličnosti su ga cijenile, uvažavale i učile od njega. Među najpoznatijima su: hafiz Ibn-Redžeb el-Hanbeli, Šemsuddin Muhammed ibn-Abdulkadir Nabulisi i njegovi sinovi Ibrahim i Abdullah te mnogi drugi.

Hafiz Ez-Zehebi ed-Dimaški je o njemu rekao: “Brižno je proučavao tekstove hadisa. Posebno je bio pažljiv kad se radilo o prenosiocima hadisa. Dostigao je visok stepen u fikhu i bio vrlo sposoban u njegovom proučavanju i podučavanju.” Izvjesno vrijeme je bio pritvoren zbog negiranja dozvoljenosti posjete kaburu Ibrahima, a.s., kao vida obredoslovlja ili propisanoga čina. I to vrijeme je iskoristio za sticanje i širenje znanja. Hafiz Ibn-Kesir ed-Dimeški je rekao: “Toliko je proučavao fetve o razvodu braka da ga je to dovelo do razmirica sa Ibn-Subkijjem i drugima.” 

Hafiz Ibn-Redžeb el-Hanbeli je rekao: “Ne poznajem nikoga ko je privrženij ibadetu, niti nekog sa opsežnijim znanjem i većeg poznavaoca razumijevanja Kur’ana i sunneta i osnova vjerovanja. Nije bio bezgriješan, ali u svemu ovome nisam sreo sličnoga njemu.” Hafiz Ibn-Hadžer el-Askalani je rekao: “Toliko je volio Ibn-Tejmijju da se nije protivio njegovim mišljenjima, nego ga je čak u svemu podržavao. Sabrao je i izdao većinu njegovih djela i radio na propagiranju njegovoga znanja.”

Kadija Burhanuddin ez-Zer’i je rekao: “Ispod nebeskog svoda nema nikos a širim, niti obimnijim znanjem. Svojom rukom je ispisao toliko da je to gotovo nemoguće opisati.” Uza sve to, Allah mu se smilovao, bio je srčan i postojan vjernik. Provodio je duge sate u noćnome namazu. Neprestano je bio zaokupljen spominjanjem Allaha i sa skrušenošću tražio oprost. Više puta je bio izložen kušnji i raznim neugodnostima. Zatvaran je zajedno sa svojim šejhom, velikanom islama Ibn-Tejmijjom. Pred samu smrt njegovoga šejha, u Damaškoj tvrđavi je bio odvojen od njega. Pušten je iz zatvora tek nakon smrti svoga učitelja.

I dok je bio zatočen, redovno je učio Kur’an i proučavao njegova tumačenja, iz čega je proizišlo mnogo dobrog. Nekoliko puta je obavio hadždž, a ponekad bi, radi namaza i tavafa oko Kabe, ostajao duže u Mekki. Stanovnici Mekke su toliko pričali o njegovoj velikoj pobožnosti da su mu se divili. Odlikovao se lijepim ahlakom, moralnim vrlinama i velikom ljubavi prema ljudima. Neprestano se bio s knjigama i trudio se da ih što više sakupi. Posjedovao je knjige koje se ni kod koga drugog nisu mogle naći.

Napisao je djela iz različitih oblasti znanosti. Najpoznatija su:

- I’lamu-l-muwekki’ine ‘an Rabbi-l-‘alemin,

- Tehzibu suneni Ebi-Davud (Ispravke Sunena Ebi-Davuda, kao i pojašnjenje problema ovoga sunena i svoje mišljenje o pitanju slabih hadisa),

- Medaridžu-s-salikin,

- Tariku-l-hidžretejn ve babu-s-se’adetejn,

- Šifa’u ‘al-alil fi mesail l-kada’i vel-kader ve-l-Hikmetu vet-Ta’lil,

- Džela’u-l-Efhami fis-Salati ala hajril-Enam,

- Et-tibjan fi aksamil-Kur’ani,

- Beda’iul-Fevaidi,

- El-feva’id,

- Eš-šafijetul-kafijetu fi-l-intisari lil-firkati-n-nadžijeti,

- El-kasidetu-n-Nunijje fil-‘akaidi

- Zadu-l-me’ad fi hedji hajri-l-‘ibad

I druge...

Ovaj veliki učenjak je na Ahiret preselio u zadnjoj trećini noći u četvrtak 23 redžepa 751 h.g., u šezdesetoj godini. Dženaza-namaz mu je klanjana u Emevijskoj džamiji u Damasku, zatim u džamiji “El-Džerrah”, u blizini mezarja koje nosi naziv “Mala vrata,” gdje je i ukopan. Još uvijek se zna gdje mu je mezar – kod zapadnih vrata na lijevoj strani ulaza u mezarje.