• «
• 1 of 2
• »

Malo primjera je bilo da su veze između dvojice ljudi bile tako čvrste kao što su bile između Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem i Ebu Sufjana ibn Harisa. Ebu Sufjan bijaše parnjak Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, i jedan od njegovih vršnjaka, jer obojica su rođeni u približni isto vrijeme, a odrasli su u jednoj porodici.

On bijaše amidžić Vjerovjesnikov, jer njegov otac Haris i Abdullah, otac Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, su rođena braća, sinovi Abdulmuttalibovi. Osim toga on je brat Vjerovjesnikov po mlijeku, jer obojicu je dojila Halima Sa’dijja. Nakon svega toga on bijaše drag prijatelj Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, još prije poslanstva, i njemu najsličniji od svih ljudi. Pa da li ste vidjeli ili čuli za bližu rodbinsku i čvršću drugarsku vezu od ove koja bijaše između Muhammeda, sina Abdullahova, i Ebu Sufjana, sina Harisova? Zbog toga je logično bilo da Ebu Sufjan bude među prvima koji su se odazvali pozivu Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, i onima koji su ga najbrže počeli slijediti. Međutim, stvar se odvijala potpuno suprotno od onoga što je bilo za očekivati. Jer, samo što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obznanio svoj poziv te opomenuo najbliže rođake, u duši Ebu Sufjanovoj se rasplamsa vatra mržnje i odbojnosti prema Vjerovjesniku, prijateljstvo se pretvori u neprijateljstvo, prekinu se rodbinska veza, a bratstvo zamijeni odbojnost i protivljenje.

U vrijeme kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primio naredbu od svoga Gospodara, Ebu Sufjan je bio jedan od najpoznatijih konjanika u plemenu Kurejš, kao i jedan od najvrsnijih pjesnika toga doba. I svoje oružje i svoj jezik stavi u svrhu rata protiv Vjerovjesnika i borbe protiv njegova poziva. Svim svojim snagama radio je na uznemirivanju i borbi protiv Islama i muslimana. Kurejšije nijedan rat nisu vodil protiv Vjerovjesnika a da on ne bijaše jedan od glavnih pobornika te borbe, niti su na bilo koji način uznemiravali muslimane, a da on u tome nije imao golemi udio. Ebu Sufjan je svojim šejtanskim pjesmama i jezikom neprestano napadao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te o njemu govorio veoma ružne i ogavne stvari. Neprijateljstvo Ebu Sufjana prema Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, je dugo trajalo, skoro dvadest godina. U tom periodu nije propustio ni jedan mogući način na koji bi naškodio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a da ga nije primijenio. Nikakva vrsta lukavstva i pakosti nije ostala, da je on prema muslimanima nije učinio. Pred samo osvojenje Mekke, bi određeno Ebu Sufjanu da pređe na Islam, a o tom njegovom prelasku postoji poučna priča koju bilježe biografska djela i prenose historijski zapisi.

Pa pustimo čovjeka lično da nam ispriča o tom prelasku na Islam, jer njegovi osjećaji su dublji, a njegov opis događaja je precizniji i istinitiji. On kaže: - Kada se vjera Islam dobro ustabili, i raširiše se glasine o kretanju Vjerovjesnika prema Mekki da je oslobodi, emni sva zemlja posta tijesna, pa pomislih: Gdje sada da idem? S kim da se družim? Kod koga da budem?! Onda dođoh svojoj ženi i djeci pa im rekoh: “Pripremite se za napuštanje Mekke, jer se prikučio dolazak Muhammeda, a u tom slučaju ako me ovdje zatekne, ja sam sigurno, mrtav.” Oni mi rekoše: “Pa zar nije došlo vrijeme da otvoriš oči pa vidiš da su i Arapi i ne-Arapi svi redom pokazali poslušnost  Muhammedu i prigrlili njegovu vjeru. Ti i dalje uporno ostaješ protiv njega, a bio si najpreči od svih ljudi da mu pomogneš i da s njim surađuješ!” Tako su me podsticali i nagovarali da prihvatim Muhammedovu vjeru, sve dok Allah ne rasprostrani moje grudi za Islam. Istoga časa ja ustadoh i rekoh svome slugi Mezkuru da nam pripremi konja i devu. Sa sobom uzeh svog sina Dža’fera i krenusmo ubrzano prema mjestu Ebwa’, koje se nalazilo između Mekke i Medine i u kojem je, kako sam obaviješten, odsjeo Muhammed.

Kada se primakoh tom mjestu, preruših se tako da me niko ne prepozna i da ne bih bio ubijen, prije nego što stignem od Vjerovjesnika i pred njim obznanim svoj Islam. Išao sam zadnju milju pješke, dok su muslimankse izvidnice jedna za drugom prolazile idući u pravcu Mekke. Sklanjao sam im se s puta bojeći se da me ne prepozna neko od Muhammedovih drugova. Odjednom, naiđe Vjerovjesnik sa svojom pratnjom, te ja izađoh pred njega i otkrih svoje lice. On samo što me pogleda, prepozna me i odmah okrenu glavu od mene na drugu stranu. Ja pređoh na onu stranu gdje je on gledao, a on ponovo okrenu lice od mene. Ja opet pogledah na stranu gdje je on okrenuo svoje lice, a on opet okrenu glavu na drugu stranu. Tako postupi nekoliko puta. Kada sam dolazio Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, nisam nimalo sumnjao da će se on radovati mom prelasku na Islam, a da će se isto tako radovati i njegovi ashabi. Ali kada muslimani vidješe kako se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okreće od mene, svi redom me skrnuto pogledaše i počeše zakretati glavu od mene. Srete me Ebu Bekr, pa se zakrenu od mene tako upadno i s mržnjom. Ja onda pogledah omera ibn Hattaba milostivim pogledom, a on se okrenu od mene još upadnije nego njegov drug. Povrh toga on mi posla jednog ensariju da me napada, pa mi taj ensarija poče govoriti: “O Allahov neprijatelju! Ti si znači uznemiravao i napadao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe. U tom svom neprijateljstvu prema Vjerovjesniku dostigao si koliko je od istoka do zapada.” I tako ensarija produži da mi prijeti podižući svoj glas sve više i više, dok su me ostali muslimani gledali poprijeko i u sebi se radovali mojim neugodnostima.

Tada ugledah svoga amidžu Abbasa pa kod njega zatražih zaštitu i rekoh mu: “O amidža, nadao sam se da će se Resulullah obradovati mom prelasku na Islam zbog našeg rodbinstva i zbog ugleda kojeg sam uživao u mom narodu, međutim, desilo se što i sam znaš. Pa porazgovaraj s njim u vezi sa mnom! On mi reče: “Ne, tako mi Allaha, ja mu nikad neću reći ni jednu riječ nakon što sam vidio kako se okrenuo d tebe, osim da se desi neka posebna prilika, jer ja veoma volim i cijenim Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem.” Rekoh mu: “O amidža, pa kome me onda preporučuješ i ostavljaš?” On odgovori: “Ja nemam više šta da ti kažem osim ono što sam ti već rekao.” Mene tada obuze tuga i briga. U tom času ugledah svoga amidžića Aliju ibn Ebi Taliba, pa i njemu rekoh za svoj problem. On mi, međutim, odgovori kao i moj amidža Abbas. Ja se tada vratih amidži Abbasu pa mu rekoh: “O amidža, ako već ne možeš umilostiviti Vjerovjesnikovo srce na moj problem, daj barem odvrati od mene ovog čovjeka što me napada i izlaže neugodnostima.” On mi reče: “Opiši mi ga!” Ja mu ga opisah, a on reče: “To je Nuajm ibn Haris en-Nedžari.” Onda posla po njega, pa mu reče: “O Nuajme, Ebu Sufjan je amidžić Poslanikov i moj bratić. Ako je Poslanik danas ljut na njega, sutra će s njim biti zadovoljan, pa prestani da ga napadaš i vrijeđaš.” Tako je on s njim razgovarao sve dok me se stvarno ne okani i reče da me više neće napadati. Kada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odsjede u mjestu zvanom Džewha ja sjedoh pred vrata njegovog stana. Sa mnom je bio moj sin Dža’fer. Kada me Vjerovjesnik, dok je izlazio iz stana ugleda, okrenu lice od mene. Ja ne izguibh nadu da će se on odobrovoljiti, pa kada bi god ulazio u kuću ja bih sjedao pred vrata kuće, a svoga sina Dža’fera držao bih uza se. On bi i dalje, kada bi me vidio, okretao poged od mene. Tako provedoh neko vrijeme, a kada mi posta toliko teško i neizdrživo rekoh svojoj ženi: “Boga mi, ako me Vjerovjesnik ne prihvati i ne postane sa mnom zadovoljan uzeću ovoga svoga sina i otići ćemo nekud u pustinju sve dok ne umremo od gladi i žeđ!”

Kada do Vjerovjesnika dopriješe te moje riječi, on se smilova na mene. Sljedeći put, kada izađe iz kuće on me pogleda nježnije nego ijednom do tada, a ja se ponadah da će se na mene i osmjehnuti. Vjerovjesnik uskoro uđe u Mekku, a među njegovom konjicom uđoh i ja. Kada on krenu u mesdžid, ja požurih skupa s njim ne rastajući se od njega nijednoga časa. Kada dođe dan Bitke na Hunejnu arapska plemena se udružiše u ratu protiv Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg povedoše kao nijedan ranije. Za tu bitku pripremiše se bolje nego ijednom do tada, i odlučiše da zadaju presudni udarac Islamu i muslimanima. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, sa velikom skupinom svojih ashaba krenu u susret neprijatelju, a s njima krenuh i ja. Kada vidjeh ono mnoštvo mušrika rekoh: “Allaha mi, danas ću da se iskupim za sva neprijateljstva koja sam vodio prema Vjerovjensiku, a on će da vidi ono što će zadovoljiti i Allaha i Njegova Vjerovjesnika.”

Kada se vojske sukobiše mušrici žestoko navališe na muslimane među kojima zavlada panika. Počeše se rasipati od Vjerojvesnika, i umalo nas ne zadesi težak poraz. Vjerovjesnik je, a draži mi je i od oca i od majke, poput postojanog brda čvrsto stajao u samom središtu bojišta, jahao je svoju mazgu i tukao sabljom braneći sebe i one oko sebe kao razjareni lav. Ja tada skočih s konja, slomih korice sablje, a Allah najbolje zna da sam samo želio poginuti braneći Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Moj amidža Abbas uze uzde Vjerovjesnikov emazge i stade sa jedne strane. Ja zauzeh isti položaj s druge strane. U desnoj ruci sam držao sablju kojom sam odbijao neprijatelje od Vjerovjesnika, alijevom urkom sam se držao za njegovo sedlo. Kada Vjerovjesnik vidje moje veliko požrtvovanje, reče našem amidži Abbasu: “Ko je ovo?
“ On mu reče: “Ovo je tvoj brat i amidžić Ebu Sufjan ibn Haris, pa oprosti mu i budi s njim zadovoljan o Vjerovjesniče!” On mu reče: “Već sam to učinio i Allah mu je oprostio sva neprijateljstva prema meni.” Moje srce uskipi od radosti zbog zadovoljstva Resulullahovog sa mnom. Ja poljubih njegovu nogu u uzengijama, a on mi doviknu: “Brate moj, samo udaraj i kreći naprijed!” Resulullahove riječi probudiše moju odlučnost i žar za borbom te ja jurnuh na mušrike tako žestoko da ih dobro uzdrmah. Sa mnom navališe i ostali muslimani tako da ih odbismo na veliku udaljenost i raspršismo ih na sve strane. Od dana Bitke na Hunejnu Ebu Sufjan ibn Haris je uživao u zadovoljstvu Vjerovjesnikovom s njim, i bivao sretan u njegovom društvu. I pored toga, on nikada svoj pogled nije podigao prema Vjerovjesniku niti ga je zadržao na njegovom licu iz stida prem anjemu zbog svega onoga što je činio u prošlosti.

Žestoko se kajao Ebu Sufjan zbog onih crnih dana koje je proveo u džahilijjetu daleko od Allahova svjetla i od njegove knjgie. Zato prihvati Kur’an i poče ga učiti i dan i noć, udubljujući se u njegove propise i diveći se njegovoj veličini. U potpunosti zapostavi ovaj svijet, a preda se Allahu svim svojim bićem. Jedanput ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primjeti kako ulazi u mesdžid, pa upita Aišu, r.a.: - Znaš li ko je ono, o Aiša?- Ne znam – odgovori ona. – Ono je moj amidžić Ebu Sufjan ibn Haris. Pogledaj, on je prvi koji ulazi u mesdžid a posljednji koj izlazi. Uz to on pogled ne odvaja od kaiševa svojih nanula. Kada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preseli u najodabranije društvo, Ebu Sufjan se ražalosti kao majka za svojim djetetom. Plakao je za njim kao što neko plače za svojim najmilijim. Sastavio je i jednu pjesmu u kojoj je istakao svoju beskrajnu tugu i žalost za njim.

U periodu kada je Omer el-Faruk r.a., bio halifa, Ebu Sufjan osjeti da mu se primakao edžel, pa on sam sebi iskopa kabur, iza toga ne prođoše ni tri dana a smrt mu dođe kao da je između njih bio dogovoren susret. On pogleda svoju ženu i djecu i reče im: - Nemojte za mnom plakati, jer tako mi Allaha, od kako sam primio Islam nisam učinio nikakv grijeh. Iza toga on ispusti svoju čistu dušu. Dženazu mu je klanjao El-Faruk, r.a., a zbog njegove smrti rastužiše se i on i ostali plemeniti ashabi. Njegovu smrt su računali kao veliki gubitak koji je zadesio Islam i njegove sljedbenike.

“Iz života ashaba”, str. 194 - 198