“Ebu Abdurrahmane, u snu sam te vidio kako klanjaš prema Kabi i kako ti sa njenih vrata Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, govori: ‘Tavuse, skini svoju masku i slobodno opusti svoj glas dok učiš Kur’an!’” Čim je halifa Sulejman b. Abdulmelik doputovao i raspremio se u blizini Drevnog hrama, u želji da što prije posjeti Kabu, okrenuo se prema jednom

od sovjih sluga i rekao mu:
- Potraži nam kakva dobra alima da nas posavjetuje u vjeri i podsjeti na značaj ovog današnjeg dana!
Potom je sluga otišao na mjesto gdje su se ljudi obično okupljali i počeo se raspitivati ko bi se mogao prihvatiti onoga što je tražio vladar pravovjernih, pa su mu rekli:
- Toga bi se mogao prihvatiti jedino Tavus b. Kejsan, svojevremeno najpoznatiji učenjak fikha i najnadereniji čovjek u pozivanju u Allahovu vjeru, pa se obrati njemu!
Tako se sluga uputio pravo Tavusu i zamolio ga:
- Šejhu, odazovi se na poziv vladara proavovjernih! – pa se tAvus bez imalo sustezanja odazvao i pošao sa njim. Učinio je to zato jer je, kao daija, vjerovao da za pozivanje u Allahovu vjeru ne treba ispustiti nijednu priliku, a da se odmah ne iskoristi. Osim toga, duboko je vjerovao da nema ništa bolje, nego reći istinu, ispraviti iskrivljeno, odvratiti od nepravde i uputiti Allahu, ma ko bio u pitanju, pogotovu kada se radi o ljudima od vlasti.

Kada je Tavus, zajedno sa slugom, došao vladaru pravovjernih, pozdravio ga je kako je najljepše umio, pa mu je vladar pravovjernih još ljepše uzvratio, počastio ga kako to vladaru dolikuje, ponudio mu da sjedne blizu njega, a potom ga počeo pitati o detaljima pojedinih obreda hadždžakoji mu nisu bili dovoljno poznati, pa je ovaj, na jedno po jedno pitanje, odgovarao.

Tavus kaže:
- Kada sam osjetio da je vladar iscrpio sva pitanja koja je imao, u sebi sam pomslio:
- Tavuse, ne zaboravi da će te Allah pitati za ovaj ovdje sastanak, pa sam se okrenuo prema vladaru pravovjernih i rekao:
- Vladaru pravovjernih, pripovijeda se da se jedan kamen sa ivice Džehennema otisnuo u džehennemsku provaliju i da je sedamdeset godina kroz nju propadao, dok nije pao na dno Džehennema. Vladaru pravovjernih, znaš li za koga je tu džehennemsku provaliju Allah pripremio?
- Ne znam – bez razmišljanja je odgovorio vladar pravovjernih, a potom se malo zamislio i upitao:
- Jadan ne bio, a za koga ju je pripremio?
- Uzvišeni Allah ju je pripremio za onoga kome povjeri vlast nad ljudima pa se ovaj osili i nad njim počne zulum provoditi – odgovorio sam.
Čuvši ovo, Sulejman se toliko prepao pa je briznuo u plač i jecanje da sam pomislio da će me duša izaći i srce od straha puknuti.
Potom sam ga ostavio i izašao. Pri izlasku mi je kroz plač jedva rekao:
- Allah te svakim dobrom nagradio!

Kada je Omer b. Abdulaziz preuzeo hilafet, poslao je pismo Tavusu b. Kejsanu u kome ga je zamolio:
- Ebu Abdurrahmane, daj mi kakav savjet!
Pročitavši halifino pismo, Tavus je uzeo i napisao samo jedan jedini redak:
- Ako hoćeš da ti sva djela budu čestita, oko sebe okupi čestite ljude. Primi od mene selam!
Kada je Omer dobio i pročitao pismo rekao je:
- Ovo je dovoljan savjet! – ponovivši to dva puta.

Nakon što je hilafet prešao u ruke Hišama b. Abdulmelika, Tavus b. Kejsan je sa njim imao mnogobrojne istupe koji su se, s koljena na koljeno, od zaborava sačuvali sve do naših dana.
Tako se pripovijeda da je jedne godine, kada je došao u Haremi-šerif u Mekki da obavi hadždž, Hišam od svoje pratnje zatražio da mu pronađu nekog od drugova Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da sa njim popriča, pa su mu rekli:
- Vladaru pravovjernih, drugovi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su jedan po jedan već odavno pomrli i nijedan više nije živ.

Na to je Hišam rekao:
- Dobro, onda mi potražite nekog od tabi’ina! – pa su mu doveli Tavusa b. Kejsana koji je, kada je kod njega ušao: na ivici ćilima skinuo obuću, pozdravljajući se sa njim izostavio da ga nazove vladarom pravovjernih, oslovio ga imenom, a ne titulom ili nadimkom kako je bio običaj i sjeo prije nego što mu je dao znak da sjedne, što je Hišama toliko razljutilo da se sav zacrvenio i da mu se iz očiju moglo vidjeti da se našao uvrijeđenim, jer je ovakav Tavusov postupak shvatio kao izazov i poniženje pred prisutnim osobljem i gostima.
Međutim, bio je svjestan da se nalazi na Svetoj zemlji, pa se suzdržao i mirno upitao Tavusa:
- Tavus, šta te je navelo da učiniš to što si učinio?
- A šta sam to učinio? – upitao je Tavus.
Na to se halifa još više razbijesnio i rekao:
- Prvo, skinuo si obuću na ivici ćilima.
- Drugo, kada si se sa mnom pozravljao nisi me oslovio vladarem pravovjernih.
- Treće, nazvao si me imenom, a nisi nadimkom i
- Četvrto, sjeo si prije nego sam ti dao znak da sjedneš.
Na to mu je Tavus potpuno smireno, na jedno po jedno pitanje, kratko odgovorio:
- Prvo, šta se imaš ljutiti što sam svoju obuću skinuo na ivici tvoga ćilima. Ta ja ju svaki dan pred svojim Gospodarom skidam pet puta, pa me zbog toga ne prezire, niti se na mene ljuti.
- Drugo, što se tiče tvoga pitanja zašto te nisam oslovio sa – vladaru pravovjernih, mogu ti reći da svi pravovjerni nisu sa tobom, kao hlaifom, zadovoljni, p asam se pobojao da ti moje oslovljavanje sa vladaru pravovjernih ne ispadne lažno.
- Treće, to što si mi zamjerio što sam ti se obrati imenom, a ne po nadimku, nema nikakva razloga da se ljutiš budući da je i Uzvišeni Allah Svoje vjervjesnike prozvao po njihvim imenima, pa je rekao: O Davude! O Jahja! O Isa!...za razliko od Svojih neprijatelja koje je prozvao po njihovim nadimcima, pa je u tom smislu rekao: Neka propadne Ebu Leheb!
- Četvrto, to što kažeš da sam požurio da sjednem prije nego što si mi dao znak, tačno je, ali sam to učinio zato što sam čuo da je Alija b. Ebu Talib, r.a., rekao:
- Ako hoćeš vidjeti džehennemlijku, pogledaj u čovjeku koji sjedi, a oko njega drugi ljdui stoje!, pa nisam htio da ti ispadneš čovjek za koga je Allah pripremio džehennemsku vatru.
Na to se Hišam postidio, oborio glavu, malo razmislio, a onda ga zamolio:
- Posavjetuj me šta Ebu Abdurrahmane! – pa mu je ovaj samo rekao:
- Čuo sam da je Alija b. ebu Talib rekao:
- U Džehennemu će zmije biti poput dugačkih grubih stubova, a škorpije ogromen poput mazgi. Ujedaće pastire koji svoje stado nisu čuvali kako treba.
Tavus je to rekao i izašao na vrata.

Kao što se Tavus nekim namjesnicima i ljudima sa vlasti znao odazvati, savjetovati ih i upućivati, isto se tako od nekih znao okretati i ponižavajući ih izbjegavati.
Tako se od njegova sina prenosi da je pričao:
- Jedne godine smo iz Jemena, zajedno sa mojim ocem, krenuli na hadždž, pa smo odsjeli u jednom mjestu gdje je namjesnik bio čovjek po imenu Ibn Nedžih koji je u narodu slovio kao najpokvareniji od svih namjesnika, jer ni od koga nije zazirao da sputava istinu i služi se neistinom. Kada smo odsjeli i rasrpemili se, otišli smo u tamošnju džamiju da klanjamo i tamo zatekli Ibn Nedžiha koji je bio čuo za dolazak moga oca, pa je došao u džamiju da ga vidi i sa njim se pozdravi.
Međutim, moj otac nije htio ni da ga pogleda, pa mu je okrenuo leđa. Potom mu je ovaj prišao sa desne strane, pa mu je moj otac ponovo okrenuo leđa. Potom mu je pokušao prići sa lijeve strane, pa mu je moj otac opet okrenuo leđa.
Primijetivši to, meni je bilo nezgodno, pa sam mu prišao, pružio mu ruku, upitao se sa njim i počeo se pravdati da ga moj otac nije prepoznao, na što me dobro zna.
Zatim se, bez ijedne riječi, od nas okrenuo i izašao.
Kada smo se vratili kući, otac se prema meni okrenuo i rekao mi:
- Ahmače jedan, kada si sa mnom nasamo, pričaš sve najgore o ovakvima kao što je on, a kada se s njim susretneš, poletiš da im se što prije dodvoriš! Zar se to može drugačije shvatiti nego kao licemjerstvo?!

Tavus b. Kejsan svoje savjete nije upućivao samo halifama i namjesnicima, već i svakome drugom kome su bili potrebni, pa čak i učenim ljudima.
Tako ‘Ata’ b. Ebu Rebah kaže:
- Tavus b. Kejsan je jednom prilikom primijetio da sam u teškoj situaciji, pa mi je rekao:
- ‘Ata’, čuvaj se da se za pomoć obratiš onome ko je pred tobom zatvorio vrata ili se okružio stražarima i vratarima, nego, ako ti kakva pomoć treba, traži je od onoga ko ti je šriom otvorio vrata i od koga se sluti da će ti se odazvati!

Knjiga “Iz života tabi’ina”, str.180 - 185