• «
• 1 of 2
• »

Evo nas u zadnjoj trećini mjeseca zu-l-hidždžeta, 97. godine po Hidžri… Prema Drevnoj kući, sa svih strana, slijevaju se talasi hadžija. Jedni idu pješke, a drugi jašu na konjima i kamilama. Među njima ima i starih i mladih, i muškaraca i žena. Ima i crnaca i bijelaca, Arapa i nearapa, gospodara i robova…

Ali, svi dolaze pokoravajući se i odazivajući se Gospodaru ljudi, s dubokom mislima i nadom u Njegov oprost. Među njima je i Sulejman b. Abdulmelik, muslimanski halifa i najveći od svih vladara na Zemlji. Oko drvne Kuće obilazi gologlav i bosih nogu. Na njemu nema ništa drugo do dva ihrama, dva komada bijelog platna…
Ni po čemu se ne razlikuje od svojih podanika, braće u vjeri u jednog Allaha.
Iza njega su i njegova dva sina – dva dječaka, vedra i blistava, kao dva puna mjeseca i dva nježna i mirisna pupoljka ruže.
Teko što je završio tavaf, okreće se prema jednom čovjeku iz pratnje i pita:
- Gdje je vaš prijatelj?
- Eno ga klanja – odgovori – pokazujući rukom prema zapadnom dijelu Haremi – šerifa.
Na to se halifa sa svoja dva sinčića uputi prema mjestu gdje mu je ovaj pokazao…
Posluga htjede krenuti sa njima da ih proprati, napravi im prolaz kroz gužvu i pripazi, ali joj on naredi da se vrati rekavši:
- Ne, na ovome mjestu jednaki su i vladari i robovi! Ovdje niko ni nad kim nema prednosti, osim u pobožnosti i bogobojaznosti…Možda će nekom zapuštenom i prašnjavom čovjeku, koji se iz dalekog mjesta odazvao i došao Allaha radi, prije biti primljeno nego vladaru?!

Zatim je otišao, potražio čovjeka i našao ga kako još uvijek klanja ostajući gudi na ruku’u i sedždi.
Sa svih strana oko njega pozadi, zdesna i slijeva sjedjeli su ljudi…
I on je sjeo na kraj kružuoka…
Dao je znak da sjednu i njegova dva sinčića…
Dva dječaka Kurejševića pogledom traže čovjeka kome je vladar pravovjernih došao na noge, sjeo sa ostalim svijetom i sada čeka da završi namaz.
A ono starac Abesinac, crne puti, kovrdžave kose i spoljoštena nosa, koji, kada sjede, podsjeca na crnog gavrana.

Kada je čovjek klanjao, rukom je pokazao na stranu na kojoj je sjedio halifa, pa ga je Sulejman b. Abdulmelik pozdravio, a ovaj mu uzvratio.
Na to ga je halifa počeo pitati o jednom po jednom obredu hadždža, a ovaj mu stao na svako pitanje detaljno odgovarati, toliko detaljno da mu nije trebalo postavljati nikakva potpianja, i to sve pozivajući se na Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi.
Kada je dobio odgovor na sve što je pitao, halifa mu se zahvalio, zamolio Allaha da ga nagradi i svojim sinčićima rekao:
- Hajdemo, ustajte!
Odatle su njih trojica krenuli prema Safi i Mervi da obave sa’j.
Dok su išli prema Safi i Mervi, dječaci su čuli kako telali pozivaju i objavljuju:
- O muslmanski skupe, na ovome mjestu svijetu će fetve davati samo ‘Ata’ b. Ebu Rebah, a ako njega nema, onda Abdullah b. Ebu Nedžih!
Jedan od dječaka, okrenuo se prema ocu i upitao:
- Kako namjesnik vladara pravovjernih od svijeta može tražiti da se za pitanja o hadždžu obraćaju jedino ‘Ata’ b. Ebu Rebahu i njegovu prijatelju? Kako, kada smo na noge otišli tome čovjeku da se raspitamo o obredima hadždža, a on prema halifi nije pokazao dužno poštovanje?!
Na to je Sulejman svojim sinovima rekao:
- Sinko, vidjeli ste što ste vidjeli. Vidjeli ste kolika je naša poniznost pred tim čovjekom. ‘Ata’ b. Ebu Rebah je taj koji u Haremi šerifu svijetu odgovara na postavljena pitanja…
- Veliku zaslugu u tome ima i Abdullah b. ‘Abbas.
Zatim se okrenuo i rekao:
-Sinko, posvetite se znanju, jer znanje čovjeka sa niskog uzdiže na visok položaj, razbuđuje tromog i sa položaja roba diže na položaj vladara.

I doista, Sulejman b. Abdulmelik nije nimalo pretjerao u onome što je, u vezi sa znanjem, rekao svojim sinovima. ‘Ata’ b. ebu Rebah je u mladosti bio rob jedne žene u Mekki.
Ali, Uzvišeni Allah je ovog abesinskog dječaka, još od djetinjstva, počastio time da je krenuo putem sticanja znanja, tako da je svoje vrijeme podijelio na tri dijela:
Jedan dio je posvetio svojoj vlasnici, služeći je i ispunjavajući svoje dužnosti prema njoj kako najbolje može biti.
Drugi dio je posvetio svome Gospodaru iskreno se predajući ibadetu i izvržavajući svoje dužnosti prema Uzvišenom Allahu kako najbolje može biti.
Treći dio je posvetiosticanju znanja družeći se sa preostalim drugovima Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, napajajući se tako znanjem sa njegovog bistrog vrela.
Učitelji su mu bili poznati ashabi, r.a., kao što su: Ebu Hurejre, Abdullah b. Omer, Abdullah b. ‘Abbas, ‘Abdullah b. Zubejr i dr., tako da je preko njih stekao široko vjersko obrazovanje i vjernu sliku o životu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Uvidjevši da je dječak svoj život potpuno posvetio Allahu i traženju znanja, ova plemenita žena iz Mekke odrekla se svoga prava na njega i u ime Allaha ga oslobodila u nadi da će mu Allah pomoći da bude od koristi Islamu i muslimanima.
Od toga dana ‘Ata’ b. Ebu Rebah je mjesto pored Ka’be uzeo sebi za prebivalište, kao kuću gdje će stanovati, školu u kojoj će učiti i mjesto gdje će klanjati i kroz ibadet i bogobojaznost se Allahu približavati, tako da su historičari zabilježili: “Haremi šerif je blizu dvadeset godina bio mjesto gdje je spavao ‘Ata’ b. Ebu Rebah.”

Ugledni tabi’in ‘Ata’ b. Ebu Rebah, ubrzo će postići visok stepen znanja koji će prevazići sva očekivanja. On će se popeti na tako visok položaj na kakav se popeo samo mali broj njegovih savremenika.
U tom smislu se pripovijeda da je ‘Abdullah b. Omer, r.a., jedne godine u Mekki predvodio ljude na umri i da ga je svijet počeo zasipati pitanjima, tražeći od njega odgovore, pa je rekao:
- O Mekkelije, ja vam se, doista, čudim da ste mene obasuli tolikim pitanjima, kada je među vama ‘Ata’ b. Ebu Rebah?!

‘Ata’ b. Ebu Rebah postigao je tako visok stepen u vjeri i znanju zahvaljujući svojim dvjema osobinama: - Prvo, što se podvrgao strogoj samokontroli, ne dopuštajući sebi upuštanje u uživanja od kojih na kraju nema nikakve koristi, i – Drugo, što je strogo vodio računa o svome vremenu i što ga nije tratio u besposlice.
U jednom razgovoru sa svojim posjetiocima Muhammed b. Suka je rekao:
- Hoćete li da čujete jedan hadis, koji će vam, možda, mnogo koristiti u životu kao što je i meni koristio?
- Hoćemo – odgovorili su.
- Jednoga dana – rekao je – ‘Ata’ b. Ebu Rebah mi je dao savjet riječima:
- Sine brata moga, oni koji su bili prije nas nisu voljeli radoznalost i besposlice.
- A šta su oni smatrali besposlicom? – upitao sam.
- Sve što nije bilo vezano za učenje i razmišljanje o Allahovoj Knjizi držali su besposlicom – odgovorio je i dodao: - i za riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selle, koje se moraju prenositi i ispravno razumijevati, traženje da se čini dobro i odvraća od zla, znanje kojim se nastoji približiti Uzvišenom Allahu, te za najosnovije životne potrebe bez koji se ne može.
- Zar ste zaboravili na riječi Uzvišenog: da nad vama bdiju čuvari, kod nas cijenjeni pisari  i da su sa svakim od vas neprekidno dva meleka jedan s desne, a drugi s lijeve strane i da ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije?

Zatim se zapitao:
- Ima li iko od nas da bi se zastidio kada bi mu se ujutro otvorila knjiga njegovih zapisanih djela, pa vidio da gotovo ništa nije privrijedio ni za svoju vjeru niti za ovaj svijet?

“Iz života tabi’ina” str. 6-9Sura El-Infitar, 10-11
Sura Kaf, 17-18