• «
• 1 of 2
• »

Kaže Uzvišeni: “I govore: ‘Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Nesra ne napuštajte!” (Nuh, 23) Prenosi Buhari u Sahihu od Ibn Abbasa: “Ovo su imena dobrih ljudi iz Nuhova naroda, pa kad pomriješe, nadahu šejtan njihov narod da im podignu spomenike tamo gdje su običavali zasijedati i da ih nazovu po njihovim imenima.

Oni tako postupiše, a nisu im robovali dok ne pomriješe i dok se ne zagubi znanje, pa im se poče robovati.”

Amr bin Luhajj uvodi kipove na arapsko poluostrvo

Prvi koji je promijenio vjeru Ismaila, alejhisselam, i uveo kipove i svete deve bio je Amr ibn Rebi’a Luhajj ebu Huza’a, iz plemena El-Ezd. Djed njegove majke je bio El-Haris, zadužen za održavanje Ka’be. Ali, Amr preote brigu o Ka’bi i otjera pleme Džurhum iz kojeg je bio oženjen Ismail, ‘alejhisselam, iz Mekke.

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

“Vidio sam Amra kako vuče crijeva u Vatri. On je prvi koji proglasi svete deve i promijeni vjeru Ibrahima, ‘alejhisselam.” (Buhari 4623)

Kaže El-Kelbi:

“Amr bin Luhajj je bio vračar, pa mu njegov džin reče: ‘Otputuj iz Tuhame u Džeddu. Naći ćeš tamo kipove, pa ih unesi u Tuhamu i pozovi Arape da im robuju. Odazvat će ti se.’ I on postupi tako i ode na hadž, i pozva sve Arape u robovanje kipovima. I odazva mu se Avf bin ‘Uzra iz plemena Kelb, i uze za sebe Vedda u Vadil-kura u Devmetu’l-džendel i prozva sina ‘Abdulvedda.’ Potomstvo Avfovo bili su čuvari Vedda sve do dolaska islama.

Pričao mi je Malik ibn Harise kako ga je otac slao da napoji Vedda mlijekom, govoreći: ‘napoji svog boga,’ pa bi ga napojio. Onda je vidio Halid ibn Velida, radijallahu ‘anhu, kako ga razbija u komadiće kada ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao sa tom zadaćom nakon što je porazio pleme ‘Abdulvedd i Benu Amir, koji ga u tome htjedoše spriječiti.”

Potom nastavlja El-Kelbi: “Pa rekoh Maliku: ‘Opiši mi Vedda.’ A on reče: ‘Poput ogromnog čovjeka sa sabljom, lukom i kopljem.’ I odazva mu se pleme Mudar bin Nizar, pa uzeše sa sobom Suva’a u područije pod imenom Batn Nahle i od tada mu robovaše. Pleme Mezhedž uze Jegusa u Jemenu, i tamo mu robovaše. Pleme Hamdan uze Je’uka u Jemenu i robovaše mu. Pleme Himjer uze Nesra u Sebe’a u Jemenu i robovaše mu sve dok ne primiše jevrejsku vjeru u doba Zun-Nuvasa.”

Prenosi Buhari od Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhu:

“Poče sa kipovima iz doba Nuhovog naroda robovati kod Arapa, Vedd kod plemena Kelb u Devmetu-l-džendel, Suva’a u plemenu Huzejl, Jegus u Sebe’a, Je’uk u plemenu Hamdan i Nesr u Himjeu. To su bili ispravni ljudi Nuhovog naroda.”

Robovanje Menatu, Latu i ‘Uza’u kod Arapa

Najstariji kip kod Arapa je bi Menat na obali mora između Mekke i Medine. Svi su mu Arapi počast ukazivali, među njima El-Evs i El-Hzredž, i kurbane mu prinosili. Sinovi M’ada, pleme Rebi’a i pleme Mudar držali su ostatke vjere Ismaila, ‘alejhisselam, a El-Evs i El-Hzredž su ga najviše poštovali.

Prenosi Hišam lancem prenosilaca do Muhammeda ibn ‘Ammara ibn Jasira:

“El-Evs i El-Hzredž i ostala arapska plemena iz Jesriba činili su hadž i ne bi brijali glave dok ne bi na kraju hadža došli kod Menata i kod njega se obrijali. I nisu smatrali hadž potpunim bez toga.” Menat je pripadao plemenu Uzejl i Uza’a. U godini osvajanja Mekke, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Aliju, radijallahu ‘anhu, da ga sruši.

Nakon Menata, uzet je Lat u Taifu za božanstvo. Bio je u osnovi četverougaona stijena, koju je nadogradilo pleme Sekif, koje ga je čuvalo. Obožavali su ga Kurejšije i sva arapska plemena. Nakon što pleme Sekif primi islam, posla Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, El-Mugiru bin Šu’be da ga sruši i zapali. Potom za božanstvo uzeše ‘Uzaa u Batnu-l-Nahle, sjeverno od Mekke, i sagradiše hram na njemu iz kojeg su čuli glas.

Prenosi Hišam lancem prenosilaca do Ibn Abbasa:

“El-‘Uzaa je bila šejtanka unutar tri drveta u Batnu-l-Nahle. Kad je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osvjio Mekku, poslao je Halida ibn Velida i rekao mu: ‘Idi u Batnu-l-Nahle. Naći ćeš tri drveta, pa posijeci prvo.’ Tako Halid i učini, pa ga Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, po povratku upita: ‘Jesi li šta opazio?’ Halid reče da nije. Pa mu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče da posiječe drugo drvo. Halid tako uradi, ali opet ništa ne opazi, pa mu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče da posiječe i treće drvo. Kad je posijekao i treće drvo, iz njega izađe crnkinja raščupane kose s rukama na stražnjici, iskeženih očnjaka, a iza nje njen čuvar. Halid joj prepolovi glavu sabljom i ostade od nje samo pepeo. Onda posiječe drvo i ubi čuvara i obavijesti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem koji mu reče: ‘To je bila El-‘Uza’a i neće više biti Uza’a kod Arapa, niti će joj se robovodat od danas.’”

Hubel, Isaf i Na’ila

Kaže Hišam: ‘Kurejšije su imale kipove unutar Ka’be i oko nje. Najznačajniji im je bio Hubel, sačinjen od crvenog ahata, u liku čovjeka otkinute desne ruke. Kurejšije su ga zatekle takvog, pa su mu napravile ruku od zlata. Ispred njega je bilo sedam strjelica, pa kada bi Kurejšije htjele odlučiti u nekom pitanju, poklonili bi Hubelu kurban, pa bi onda, shodno strjelicama, odlučili šta će raditi.’

Kaže Hišam: ‘Prenosi El-Kelbi lancem prenosilaca od Ibn Abbasa:

‘Isaf i Na’ile bila su iz plemena Džurhum, iz kojeg se oženio Ismail, ‘alejhisselam. Bili su ljubavnici u Jemenu i, kada su došli na hadž, dok je Ka’ba bila prazna, htjedoše učiniti zinaluk u njoj, pa ih Allah okameni. Ljudi ih staviše ispred Ka’be kao opomenu drugima, pa im pleme Huzaa poče robovati, kao i Kurejšije i plemena koja su dolazila na hadž.’

Drugi kipovi kojima se robovalo

“Zu’l-Hulsa je bila bijela stijena sa izrezbarenom krunom. Podignut joj je hram na putu iz Mekke prema Jemenu. Čuvalo je pleme Benu Umame i prinosilo joj je kurbane plemena Husam i Ba’ile. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Džeriru: “‘Zar nije dosta Zu’l-Hulse?’, pa se Džerir uputi, zapali je i sruši nakon borbe sa ova dva plemena.”

Robovanje kamenju

“Kaže Hišam: ‘Pripovijedao mi je moj otac, a i drugi, kako se Ismail, ‘alejhisselam, nastanio u Mekki i kako se njegovo potomstvo namnožilo i popunilo Mekku i prognalo gorostaste koji su u njoj živjeli. Onda su se dogodili ratovi među njima, ratovi neprijateljstva, pa istjeraše jedni druge i raširiše se po drugim područijima, i donese svaki od njih kamen iz harema Mekke, oko kojeg su tavaf činili. Tako nastaviše činiti hadž i ‘umru u mekki po uzoru na Ibrahima i Ismaila, ‘alejhisselam, uz stajanje na Arefatu, Muzdelifi i klanje kurbana, ali su unijeli u vjeru robovanje idolima i tako zaboravili izvornu vjeru.’

Kaže Hanbe: ‘Pripovijeda mi je Hasan ibn Rebi’a, lancem prenosilaca do Ebu Redže’a el-Utaridija, da kaže: ‘Robovali smo kamenju u džahilijjetu, pa kada bi našli ljepši kamen, bacili bi prethodni. A ako ne bi našli kamen, zgrnuli bi zemlje i po njoj posuli ovčije mlijeko , pa bi onda tavafili oko nje.’

Kaže Ebu Redže’a: ‘Robovali smo pijesku. Sabrali bismo gomilu pijeska, a potom je posuli mlijekom i činili joj ibadet. Također, robovali smo neko vrijeme bijelom kamenju, a potom ga bacali.’

Kaže Ebu bekr ibn Ebi Šejbe: ‘Pripovijedao mi je Jezid ibn Harun lancem prenosilaca do Ebu Osmana el-Hindija: ‘Robovali smo kamenu u džahilijjetu, pa bi čuli dozivanje: ‘Nomadi, izgubio se vaš gospodar, pa nađite drugog!’ Tako bi izišli i tražili ga, dok ne bismo čuli da nam je gospodar pronađen ili dok ne bismo našli drugi kamen koji mu je sličan, pa bismo mu zaklali kurban.’

Kaže Muhammed ibn S’ad: ‘Pripovijeda mi je Muhammed ibn Omer, lancem prenosilaca do Amra ibn ‘Abese: ‘Kad bi se zaustavili u nekom kraju gdje nije bilo božanstava, jedan od nas bi otišao i donio bi četiri kamena. Mi bismo izabrali najljepši i činili mu ibadet, a ako bi našli ljepši, ostavili bi prethodni.

Kad je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osvojio Mekku, našao je u haremu Ka’be trista šezdeset kipova, koje je poobarao svojim lukom, učeći kur’anski ajet:

“I reci: “Došla je istina, a nestalo je laži…” (Prevod značenja, El-Isra’, 81)

A potom je naredio da se iznesu iz harema i spale.’”

Čemu su robovali drugi narodi

Drugi narodi su uzeli zvijezde za svoja božanstva, podigli im hramove i prinosili im kurbane. Neki od ovih hramova bili su u Jemenu. U današnjem glavnom gradu bio je Sana’a, pa na vrhu brda u Isfahanu, i Hram Sunca u Fergani, koji je srušio abasijski halifa El-Mu’atesim.

Zatim spominje brahmansku vjeru u Indiji, koja je imala bezbrojna božanstva, i spominje obožavaoce Sunca i kaže:

“Smatrali su ga melekom koji ima dušu i razum. Sagradili su mu kip koji je u ruci imao dragulj boje vatre. Sagradili su mu hram, postili i klanjali mu se. Obožavaoci Mjeseca smatrali su da on upravlja donjim svijetom. Sagradili su mu kip u obliku teleta, sa draguljem klanjali mu se i postili svakog mjeseca određeni broj dana, prinosili mu hranu i piće, pjevali bi i plesali.”

Veličina iskušenja robovanja idolima

Većina stanovnika Zemlje pala je u iskušenje robovanja idolima i spasili su se od toga samo sljedbenici vjere Ibrahima, ‘alejhisselam. Kaže Ibrahim ‘alejhisselam, u Allahovoj Knjizi:

“…Sačuvaj mene i sinove moje da ne obožavamo kumire, oni su, Gospodaru moj, mnoge ljude na stranputicu naveli…” (Prevod značenja, Ibrahim, 35-36)

Što se tiče naroda koje je Uzvišeni Allah uništio, svi oni su bili obožavaoci idola i spasili su se samo Allahovi poslanici i vjernici koji su ih slijedili. Bilježe Ahmed i Buhari da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da će od svake hiljade ljudi devetsto devedeset devet biti stanovnici Vatre.

Kaže Uzvišeni:

“…Ali većina ljudi odbija sve osim nevjerovanja.” (Prevod značenja, El-Furkan, 50)

I kaže Uzvišeni:

“Ako bi ti slijedio većinu onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili…” (Prevod značenja, El-En’am, 116)

I kaže Uzvišeni:

“A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici.” (Prevod značenja, Jusuf, 103)

Uzroci robovanja idolima

Kaže Ibn Kajjim, rahimehullahu te’ala:

Mnogobrojni su uzroci robovanja idolima: veličanje umrlih, podizanje kipova u njihovom liku, zbog čega je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem prokleo one koji podižu džamije na kaburovima i koji stavljaju lampe na njih, zabranio je namaz na njima upućivanje dove da se od njih prave mjesta na kojima će se činiti ibadet, i zabranio je svom ummetu praznovanje na kaburovima.

Kaže Allahov Poslanik: “Žestoka je Allahova srdžba nad narodom koji je uzeo kaburove svojih poslanika za dzamije.” (Buhari i Muslim)

Naredio je sallallahu alejhi ve sellem, da se kaburovi poravnaju sa zemljom i da se poruše kipovi. Ovaj uzrok robovanja idolima najviše je raširen među običnim svijetom, dok su drugi izabrali zvijezde da im robuju, a treci uzvisili stvorenja iznad onoga sto jesu i čak im dodijelili božanska svojstva i uporedili ih sa Uzvišenim Allahom.

Uzroka robovanja idolima je i ulasku šejtana u njih obraćanje ljudima iz njih i obavještavanje o nekim stvarima iz gajba pa ljudi povjeruju da idoli govore ili njihove duše ili meleki dok drugi kažu da je to apsolutni razum, a treći da su to duše nebeskih tijela.”

Uzvišeni Allah, subhanehu ve te’ala, navodi primjer koji ukazuje na neispravnost robovanja kipovima: “Allah vam navodi kao primjer dvojicu ljudi, od kojih je jedan gluhonijem, koji ništa nema i koji je na teretu gospodaru svome – kud god ga pošalje, nikakva dobra ne donese. Da li je on ravan onome koji traži da se pravedno postupa, a i sam je na Pravome putu?’” (Prevod značenja, En-Nahl, 76)

Ibn Kajjim, rahimehullahu te’ala kaže:

“Uzviseni Allah ovim ajetom navodi primjer kipova koji ne čuju, ne govore, ne razumiju i koji su na teretu onima koji ih obožavaju. Oni ih moraju nositi, uspravljati, čistiti, itd. Pa, kako kipove mogu izjednačavati sa Allahom, Koji naređuje pravednost i čisti tewhid, Koji sve može, koji govori, koji je nezavisan i Koji je na Pravome putu u pogledu svojih riječi i djela?!

Njegove riječi su istina, upućuju na ispravnost, sadrže savjet i uputu, a djela su Mu mudra, pravedna, donose korist i milost. Ovo je najispravniji komentar ovog ajeta, i mnogi mufessiri ništa više nisu dodavali. Kažem, to što Uzvišeni ukazuje na put, nuzni je ishod činjenice da je On uistinu na Pravome putu, i riječima i Svojim djelom. Zbog toga je ispravno reći da je Uzvišeni na Pravome putu.

Rečeno je da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje pravdu i da je na Pravom putu. Ovome dodajem da ajet i ovo tumačenje nisu nisu oprečni prethodnom tumačenju, jer Allah je na Pravom putu, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a i oni koji slijede Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem.”

“Igasetu-l-hifan,” 2/230-231