• «
• 1 of 2
• »

Šejh Muhammed ibn AbdulVehhab u razotkrivanju ove prljave sumnje (1), kaže: “Ali je čudno to što on (jedan od zaštitnika širka i mušrika) kao dokaz uzima to da je Poslanik pozivao ljude da kažu ‘La ilahe illallah,’ ali da od njih nije tražio njegovo značenje.

Isto tako i ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji su osvojili države nearapa, kako su se zadovoljili samo izgovaranjem ovih riječi, pa do kraja njegovih riječi. Da li može reci ovako nešto ko ima pojma o čemu govori?

Pa kažemo, prvo: On je sam kontrirao svojoj priči i utjerao se u laž. On ih je pozvao da se klone obožavanja kipova, pa ako nije bio ubijeđen u njih osim time što ce se kloniti obožavanja kipova to pojašnjava da izgovaranje šehadeta ne koristi osim sa djelima koja nalaze, a to je ostavljanje širka, što i jeste traženo. A nama je zabranjeno da se obraćamo kipovima koji su postavljeni nad Zejdovim i Talhinim kaburovima ko i mnogim drugim u Šamu.

Ako biste vi rekli da to nisu idoli i kipovi, i da prizivanje stanovnika kaburova i traženja pomoći od njih u nedaćama, nije širk. Iako su se mušrici u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iskreno obraćali Allahu u nedaćama i nisu se obraćali idolima, ipak ovo je kufr a između nas i vas se postavljaju stavovi učenjaka od selefa (prijašnjih) i halefa (kasnijih), od hanbelija i drugih.

Ako vi priznate da su ovo kufr i širk, onda ce se pojasniti da rijeci ‘La ilahe illallah,’ ne koriste osim sa ostavljanjem širka i to je ono što se trazi. To je ono što mi zastupamo i što vi uporno negirate i tvrdite da dolazi samo iz horosana. Ovo je poput narodnih poslovica: “Nema lijepog lica niti djevojka kod ljudi, niti ispravnog stava osim ocite greške.’ Što je vrijedanje Allahove vjere, jer on sam po sebi kontrira i utjeruje se u laz, što nece proisteci osim od najvece neznalice.

A što se tiče njegove tvrdnje da ashabi nisu trazili od nearapa osim ovu riječ i da ih nisu upoznali sa njenim značenjem, to je stav onoga ko ne raspoznaje razliku između vjere poslanika i vjere munafika, koji će boraviti na dnu Džehennema. Jer, ovu riječ izgovaraju mu’mini i munafici, ali je mu’mini izgovaraju znajući svojim srcima njeno značenje i primjenjujući ono što nalaze svojim organima. Dok je munafici izgovaraju bez razumijevanja njenog značenja i bez djelovanja po onome što nalaze. Od najvećih problema i nedaća koje se mogu desiti jeste to da se ne prepozna razlika između ashaba i munafika.”
(Ed-Durerus-Senijje, 2/45-47)

Šejh Abdul-Latif ibn Abdur-Rahman, Allah im se obojici smilovao, kaže: Puko izgovaranje šehadeta, bez poznavanja onoga na šta ukazuje, ništa neće koristiti, jer ga munafici izgovaraju, ali i pored toga će biti na samom dnu Džehennema. Jeste, to znači, ako šehadet izgovori mušrik i ne učini ono što mu se suprostavlja, pred tim se zaustavlja shodno onome što je rekao i na njega će se odnositi islam. Ali, ako se od njega ispolji i ponovi ono što ukazuje da se ne pridržava ove riječi, od vjerovanja u Allaha i Njegovu jednoću, i kufr u ono što se obožava mimo Njega, njemu se neće priznati islam niti ima kakve časti. A tekstovi iz Kur’ana, sunneta i konsenzusa ummeta ukazuju na ovo.”
(Ed-Durerus-Senijje, 12/273-274)

1. Radi se o sumnji da ko god padne u suštinu kufra i očiti širk, te se sprijatelji sa njegovim sljedbenicima, štiteći ih, on još uvijek biva muslimanom zbog toga što nije dotakao prava šehadeta, a ono nema prava osim da se izgovori!