Šejh Abdullah ibn Muhammed ibn AbdulVehhab, Allah da im se svima smiluje, u odgovoru na pitanje: ‘Onaj ko izgovori šehadet nije ga dozvoljeno proglasiti nevjernikom?” Kaže: “Što se tiče stava onoga ko kaže da: ‘Onog ko izgovori šehadet nije dozvoljeno proglasiti nevjernikom,’ zastupnik ovog stava mora sam sebi kontrirati.

Ovakav neće moći odbaciti to da onaj ko negira prozivljenje ili sumnja u njega, pored njegovog šehadeta, ili negira vjerovjesništvo, bilo kojem vjerovjesniku koje je Allah naveo u Svojoj Knjizi, ili kaže da je blud halal, i slično tome, ne mislim da će se zaustaviti da njega i njemu slično, ne proglasiti nevjernikom, osim ako se bude oholio i inatio.

Ako se uzoholi, inati i kaže: “Ništa od toga neće naštetiti, niti će se zbog bilo čega od toga onaj koji dode sa šehadetom proglasiti nevjernikom,” onda nema sumnje u njegovo nevjerstvo i nevjerstvo svakog onoga koji sumnja u nejgovo nevjerstvo, jer on ovim svojim riječima utjeruje u laž Allaha i Njegovog Poslanika, kao i zbog konsenzusa muslimana. Dokazi o tome iz Kur’ana, sunneta i konsenzusa muslimana su jasni.

Oni koji kaže: ‘Izgovaranju dva šehadeta ništa ne moze naštetiti’ ili kaže: ‘Onoga koji dođe sa dva šehadeta, klanja i posti nije dozvoljeno proglasiti nevjernikom pa makar i obožavao drugoga mimo Allaha,’ takav koji to kaže je nevjernik i onaj koji sumnja u njegovo nevjerstvo je nevjernik, jer onaj koji izgovori ovavke rijeci utjeruje u laž Allaha, Njegovog Poslanika i konsenzus-jednoglasno mišljenje muslimana, kao što je prethodilo. Tekstovi iz Kur’ana i sunneta koji govore o ovome su mnogobrojni uz jasan, kategorički konsenzus muslimana u što neće sumnjati niko ko ima i najmanjeg udjela u poznavanju stavova učenjaka. Ali slijepo slijeđenje i hir su ono što ljude čine slijepima i nijemima.

“…a onaj kome Allah ne da svjetlo neće svjetla ni imati.” (Prevod značenja, En-Nur, 40)

Ed-Durerus-sannijje, 10/250–251