• «
• 1 of 2
• »

Šejh Muhammed ibn AbdulLatif, Allah im se obojici smilovao, kaže: “Mnogi od ovog ummeta su ušli u širk Allahu i vezanje za nekoga mimo Njega, nazivajući to tevessulom (posredništvom), traženjem šefa’ata i mijenjanjem imena, što se ne uzima u obzir jer to ne uklanja suštinu stvari niti njegov propis prestaje sa izmjenom njegovog imena, ako ljudi uobičaje da ga drugačije zovu.

Izmjena imena ne mijenja propise, jer su oni utemeljeni na suštini stvari. Kada je šejtan uvidio da ljudske duše bježe od nazivanja onoga što mušrici čine obožavanjem, on je taj naziv izdao u novom ruhu (pakovanju), kako bi ga duše prihvatile. Od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, se prenosi da je rekao: “Ljudi od mog ummeta će piti alkohol i nazivati ga nekim drugim nazivima.” Isto tako, onaj ko počini blud pa to nazove brakom, mijenjajući njegov naziv, to neće promijeniti njegovu suštinu. Isto tako, ako neko počini nešto od stvari širka on je mušrik, makar to on nazvao tevesulom ili traženjem šefa’ata.
To pojašnjava ono što je Allah, s.v.t., spomenuo u Svojoj Knjizi, govoreći o jevrejima i kršćanima, kada kaže: “Oni pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe.” (Prevod značenja, Et-Tewbe, 31)

Imam Ahmed, Tirmizi i drugi prenose da je Adijj ibn Hatim došao kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a bio je primio kršćanstvo u džahilijetu, kad je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako uči:
“Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe.” (Prevod značenja, Et-Tewbe, 31) Rekao je: “Allahov Poslaniče, oni ih nisu obožavali, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu odgovori: ‘Naprotiv, oni su im zabranili ono što im je bilo halal, a dozvolili su im ono što je bilo haram, to je bilo njihovo obožavanje njih.’”
Ibn Abbas i Huzejfe u komentaru ovog ajeta kažu: “Oni su ih slijedili u onome što su im dozvoljavali i zabranjivali.” Ovi o kojima Allah u ovom ajetu govori, nisu nazivali svoje monahe ni sveštenike, gospodarima niti bogovima, a nisu ni znali da je taj njihov postupak prema njima obožavanje njih. Zato je Adijj rekao: “Oni ih nisu obožavali.”

Propis nečega slijedi njegovu suštinu, ne njegov naziv niti ubjeđenje onoga ko to čini. Oni su bili ubijeđeni da njihovo pokoravanje nije predstavljalo obožavanje njih. Međutim, to im nije bilo opravdanje niti otklanja naziv njihovog djela, a ni njegove suštine, a prema tome ni njegovog propisa.”

Ed-Durerus-Senijje, 1 / 567 - 569