• «
• 1 of 2
• »

Neki od učenih među mušricima kažu i potvrđuju da prizivanje dovama mrtvih i traženje pomoći od njih u nedaćama spada u vrste malog širka u djelu (širk ameli), čiji počinioc neće postati kafirom osim ako ga bude smatrao dozvoljenim. Ovo je sa strane djela i riječi. Ali, što se tiče toga kao ubjeđenja, to spada u čin praznovjerja što je bez razilaženja mali širk.

Znameniti imam, šejh Hamed ibn Nasir, rahimehullahu teala, suprostavljanju ovoj ogromnoj izmišljotini, kaže: 

„Onaj ko negira da su dove upućene mrtvima i traženje pomoći od njih u nedaćama veliki širk, reći će mu se: Obavijesti nas ti o tome širku kojeg je Allah tako istakao i rekao da ga neće oprostiti? Zar misliš da će nam ga Allah ovako izričito zabraniti a onda da nam ga neće pojasniti? Poznato je da je Allah objavio Knjigu kao pojašnjenje za sve postojeće i kao milost i uputu i radosnu vijest muslimanima.

Širk i njegovo pojašnjenje su najveličanstvenije stvari koje su pojašnjene u Allahovoj Knjizi
Allah subhanehu ve te ala nas je obavijestio da je upotpunio vjeru i usavršio svoju blagodat, te nam je zadovoljan da nam islam bude vjera. Kako je onda moguće da se izostavi pojašnjenje širka koji predstavlja najveći grijeh koji se može učiniti u smislu nepokornosti Allahu subhanehu ve te ala? Ako bi čovjek poslušao i razmislio o Kur'anu u njemu bi našao uputu i lijek:

 وَمَن يُضْلِلِ اللّهُ فَمَا لَهُ مِنْ هَادٍ

„A onaj koga Allah u zabludu skrene neće imati nikoga da ga na Pravi put uputi." (Er R’ad, 33)

وَمَن لَّمْ يَجْعَلِ اللَّهُ لَهُ نُورًا فَمَا لَهُ مِن نُّورٍ

"... a onaj kome Allah ne da svjetlo neće svjetla ni imati." (En Nur, 40)

Također kaže: Allah nam je naredio da Njemu upućujemo dovu i da od Njega tražimo potrebe, naredio nam je da Ga prizivamo iz straha i nade. Pa kada čovjek čuje riječi:

وَقَالَ رَبُّكُمُ ادْعُونِي أَسْتَجِبْ لَكُمْ

"Gospodar vaš je rekao: 'Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!" (Gafir, 60)

Ili kada Uzvišeni kaže:

ادْعُواْ رَبَّكُمْ تَضَرُّعًا وَخُفْيَةً

"Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome." (El A’raf, 55)

Pokorit će se Allahu i samo Njega prizivati, pred Njega će iznijeti svoju potrebu, molit će ga ponizno i tajno. Poznato je da je ovo ibadet. Pa će se reći da ako u tom trenutku bude prizivao vjerovjesnika, meleka ili dobrog čovjeka, da li je u ovom ibadetu počinio širk? Morat će priznati ovo jer u suprotnom može prkostiti i oholiti se.

Također će se reći da kada Allah kaže:

فَصَلِّ لِرَبِّكَ وَانْحَرْ

"... pa klanjaj Gospodaru svome i kurban kolji." (El Kevser, 2)

Pa ako se pokoriš Allahu i zakolješ kurban radi Njega, da li je to ibadet? Morat će reći da jeste. Pa će mu se reći: Ako zakolješ radi stvorenja kao što je vjerovjesnik, melek ili neko drugi, da li si u ovom ibadetu počinio širk? Morat će priznati ovo jer u suprotnom može prkostiti i oholiti se. Isto tako sedžda je ibadet pa ako je učini nekom mimo Allaha počinio je širk.
Poznato je da je Allah subhanehu ve te ala u Svojoj Knjizi spomenuo zabranu upućivanja dove nekom drugom osim Njemu, a mnogo je tekstova u Kur'anu koji govore o tome, više nego što je spomenuta zabrana činjenja sedžde nekom mimo Allahu.

Pa ako neko učini sedždu pred kaburom vjerovjesnika, vladara ili dobrog čovjeka, neće se sumnjati u njegov kufr, zato što je pripisao Allahu ortaka u ibadetu. Reći će se da su sedžda, kurban i dova ibadet. Onda kakva je razlika između sedžde, klanja i između dove jer su to sve ibadeti, a dova je ibadet? Šta je dokaz da su sedžda nekom drugom mimo Allahu i klanje nekom drugom mimo Allahu veliki širk, a da je dova upućena nekome u onome što nemože učiniti osim Allah, mali širk?

Također će se reći da su učenjaci svih mezheba naveli u poglavlju propisa koji se odnosi na otpadnika od vjere da su spomenuli mnoge vrste. Svaka vrsta biva uzrokom radi kojeg čovjek počini kufr, što dopušta prolijevanje njegove krvi i oduzimanje imetka. Ali ni o jednoj vrsti nisu govorili kao što su govorili o dovi. Čak što više nije nam poznato da je i jedna vrsta kufra i otpadništva spomenuta više u tekstovima nego što je spomenuta dova upućena nekom drugom mimo Allaha, u smislu zabrane i upozoravanja de se to ne učini a i kao prijetnja za počinioca.

Dokazi nevjerstva o onima koji prizivaju nekoga mimo Allaha
Što se tiče učenjaka mi ćemo navesto neke od njih i spomenuti konsenzus oko toga. U djelu El Ikna' i njegovom pojašnjenju stoji: Onaj ko između sebe i Allaha postavi posrednike koje prizivajući ih, oslanjajući se na njih, moleći ih, počinio je kufr po konsenzusu, jer je ovo poput čina idolopoklonika, koji su rekli:

مَا نَعْبُدُهُمْ إِلَّا لِيُقَرِّبُونَا إِلَى اللَّهِ زُلْفَى

'Mi ih obožavamo samo zato da bi nas što više Allahu približili’. (Ez Zumer, 3)

Šejh Tekkijjuddin, rahimehullah, kaže da je bio upitan o dvojici ljudi koji su se raspravljali pa je jedan rekao: Mi moramo imati posrednike između nas i Allaha, jer mi ne možemo dospjeti do Njega osim pomoću njih.

Dopušteno je potvrditi posredništvo između Stvoritelja i stvorenja sa jedne strane a nije dozvoljeno sa druge. Pa je odgovorio riječima: Ako je pod time podrazumijevao da moramo imati posrednike koji će dostaviti od Allaha objavu onda je u pravu. Jer stvorenja neznaju šta Allah voli i sa čime je zadovoljan, niti ono što je naredio ili zabranio, osim posredstvom poslanika koje je Allah poslao Svojim robovima. Ovo je nešto oko čega se slažu pripadnici svih vjera, muslimani, jevreji i kršćani. Oni potvrđuju da postoji veza između Allaha i Njegovih robova. To su poslanici koji su od Allaha dostavili Njegove nardbe i zabrane. Uzvišeni Allah kaže:

اللَّهُ يَصْطَفِي مِنَ الْمَلَائِكَةِ رُسُلًا وَمِنَ النَّاسِ

"Allah odabire poslanike među melekima i ljudima." (El Hadždž, 75)

Onaj ko negira ove posrednike je po konsenzusu svih vjera kafir. Ako pod posrednikom podrazumijeva da je obaveza postojanja posrednika između Allaha i robova u smislu pridobijanja koristi i otklanjanja štete. Ili da postoji posrednik u opskrbljivanju robova, njihovog pomaganja i upućivanja, pri čemu ćemu se obraćati i od njega to tražiti, predstavlja najveći vid širka radi kojeg je Allah mušrike proglasio nevjernicima. Jer su mimo Allaha uzimali zaštitnike i zagovarače, smatrajući da će im oni donijeti korist a odagnati štetu zbog toga što Allah ovima nije dopustio šefat.
Uzvišeni Allah kaže:

وَلاَ يَأْمُرَكُمْ أَن تَتَّخِذُواْ الْمَلاَئِكَةَ وَالنِّبِيِّيْنَ أَرْبَابًا أَيَأْمُرُكُم بِالْكُفْرِ بَعْدَ إِذْ أَنتُم مُّسْلِمُونَ

"On vam ne naređuje da meleke i vjerovjesnike gospodarima smatrate! Zar da vam naređuje nevjerovanje, nakon što ste postali muslimani?!" (Ali- Imran, 80)

Allah, subhanehu ve te ala, pojašnjava da je uzimanje meleka i vjerovjesnika za gospodare kufr. Onaj ko meleke i vjerovjesnike uzme za posrednike, priziva ih i oslana se na njih, traži od njih korist ili otklanjanje štete, kao da traži oprost za grijehe, uputu za srce, otklanjanje nedaća, nadomještanje neimaštinje, on je kafir po konsenzusu muslimana. Onaj ko potvrdi posrednike između Allaha i Njegovih stvorenja, kao što su posrednici između vladara i podanika, kako bi od ovih dostavili do Allaha potrebe i molbe, te da Allah upućuje, opskbljuje i pomaže svoje robove posredstvom ovih, što znači da se stvorenja njima obraćaju, a oni zatim mole Allaha, kao što su to posrednici kod vladara, mole vladare za upotpunjavanje potreba drugih ljudi zbog toga što su im bliski, dok se ljudi obraćaju njima iz odgojnih razloga zbog kojih se nemogu obraćati vladaru, ili radi toga što je njihova potražnja od posrednika korisnija nego da oni to traže od vladara, zbog toga što su bliskiji vladaru i mogu lakše zahtijevati, onaj ko to potvrdi je kafir mušrik. Njemu će se ponuditi pokajanje, pa ako se pokaje prihvatit će mu se, a ako se ne pokaje bit će ubijen.

Ovi su poistovjetili Allaha sa Njegovim stvorenjima. Allahu su pripisali ortake slične Njemu. Ali je u Kur'anu odgovora više nego što se može navesti u ovoj fetvi. Što se tiče drugog stava pogledat ćemo u njega sa strane postojanja, kao što je zakletva nekim mimo Allaha. Postoji spomen o tome da je to širk ili kufr, nakon toga su ga izokrenuli smatrajući ga malim, ali ako ga pogledamo sa strane postojanja zaključit ćemo da se radi o nečemu poput praznovjerja što i jeste mali širk.

Razlika između upućivanja dove nekom mimo Allaha i zaklinjanja nekim drugim mimo Njega
Reći ćemo da ovaj stav nije ispravan. Između ove dvije stvari nema ništa skriveno. Kako je moguće usporediti izmđeu onoga ko obožava Allaha u tevhidu i ne pripisuje Mu nikoga kao ortaka od Njegovih stvorenja. Onoga koji sve svoje potrebe iznosi pred Allah. Od Njega traži pomoć kada ga zadesi kakva nedaća. Traži utjehu kod nezgoda. Ali se zakune nekim drugim mimo Allaha ne htijući time veličanje istog toga iznad svog Gospodara niti traži pomoći od njegai između onoga ko traži pomoć od nekoga mimo Allaha ili traži od njega pridonošenje koristi i otklanjanje štete?!

Pa ako usmjeri srž ibadeta koji predstavlja njegovu suštinu i totalnu iskrenost nekom mimo Allaha, te Allahu pridruži nekoga u najveličanstvenijem vidu ibadeta i najvrijednijem djelu koje približava Allahu i koje nam je On naredio na više mjesta u Svojoj Knjizi. I o čemu nas je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem obavijestio da je dova ibadet kao što je prethodilo u hadisu od Nuamana b. Bešira: Dova je ibadet. A u hadisu od Enesa: Dova je srž ibadeta. Zatim nas je Vjerovjesnik r obavijestio da Allah voli one koji Mu se obraćaju plačom, kao i to da se srdi na one koji Ga ne mole.

Tirmizi bilježi predaju od Ibn Mesuda a on od Vjerovjesnika r prenosi da je rekao: Tražite od Allaha i Njegove dobrote, Allah voli da se od Njega traži. Kod njega također stoji zabilježeno: Allah voli one koji mu se plačom obraćaju u dovi. Kao i hadis kod njega: Onaj ko ne traži od Allaha rasrdit će se na njega. Tirmizi i Ibn Madže bilježe od Ebu Hurejre r.a. da je rekao: Allahov poslanik r kaže: Ništa kod Allaha nema plemenitije od dove. Što se tiče zaklinjanja, Allah nam ga nije naredio nego nam je naredio da ga čuvamo.

وَاحْفَظُواْ أَيْمَانَكُمْ

"...a o zakletvama svojim brinite se!" (El Maide, 89)

Neki su rekli da to znači nemojte se zaklinjati dok drugi smatraju da znači nemojte kvariti vaše zakletve. Međutim ovome se ne suprostavlja to što je Poslanik r se zaklinjao u nekim prilikama. Jer je zakletva poželjna ako postoji prevladavajuća korist. Tako da su učenjaci, ono za šta se Poslanik r zaklinjao, smatrali ovom vrstom. Jer se on zaklinjao za korist koja se traži za ummet, kao što je povećanje njihovog imana ili smiraj njihovih srca. I kao što mu je Allah to naredio na tri mjesta u Kur’anu. A što se tiče zaklinjanja bez postojanja nekakve koristi nije propisano, ali je dozvoljeno ako govori istinu.
Ali što se tiče dove, dova je nešto propisano i nešto što Allah voli. Čak što više Allah je dovu nazvao u Kur'anu vjerom i naredio da se iskreno ispovjeda samo Njemu. Allahov poslanik r ju je nazvao ibadetom, srži ibadeta, pa kako se onda može reći da je zakletva.[1]
Onaj ko uputi dovu nekom drugom mimo Allaha, počinio je širk u vjeri koju je Allah naredio da bude iskreno radi Njega kao i u ibadetu kojeg nam je Allah naredio.
Također, onaj ko upućuje dovu žudi i strahuje. Jer rob priziva svog gospodara iz straha i žudnje. Na njega se oslanja u pridobijanju traženog i odagnjavanju nepoželjnog. Pa ako zatraži svoje koristi i odlaganje nedaća od nekoga drugog mimo Allaha, pripisao je Allahu širk u žudnji i strahu, nadi i osloncu, jer su ove stvari nužne kod dove. I to je od ibadeta kojeg nam je Allah naredio. Kao što kaže:

وَإِلَى رَبِّكَ فَارْغَبْ

"I Gospodaru svome teži!" (El Inširah, 8)

I kaže:

فَإيَّايَ فَارْهَبُونِ

...i samo se Mene bojte!" (En Nahl, 51)

I kaže:

وَعَلَى اللّهِ فَتَوَكَّلُواْ إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ
 

"...a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!" (El Maide, 23)

Širk je prije zabranjen nego zaklinjanje nekim drugim mimo Allaha
Također će se reći da je nužno poznato od vjere islama da je Allah subhanehu ve te ala poslao Muhammeda sallallahu aljehi ve sellem da poziva u tevhid i da spriječava širk. Prvi ajeti koji su mu bili objavljeni su bili:

يَا أَيُّهَا الْمُدَّثِّرُ
قُمْ فَأَنذِرْ
وَرَبَّكَ فَكَبِّرْ
وَثِيَابَكَ فَطَهِّرْ
وَالرُّجْزَ فَاهْجُرْ

"O ti pokriveni! Ustani i opominji i Gospodara svoga veličaj! I haljine svoje očisti! I kumira se kloni!" (El Muddessir, 1 – 5)

Upozoravaj od širka i kloni se idola, Allaha veličaj i slavi Ga tevhidom.
Njemu se odazvao onaj ko se odazvao od muslimana, pa su se strpili u onome što im je nanio njihov narod podnoseći velike tegobe. Pa su učinili hidžru i bili izvedeni iz svojih domova. Podnijeli su u Allahovo ime nedaće da bi se razdvojio kafir od muslimana. Od muslimana su umrli oni koji su zaslužili džennet. A od kafira su umrli oni koji su zaslužili Vatru. Sve ovo je bilo prije nego što je zabranjeno zaklinjanje nekim drugim mimo Allaha.
Traženje pomoći, utječišta i zaštite od mrtvih nije bilo dopušteno ni u jednom šerijatu među svim poslanicima. Nego je Allah subhanehu ve te ala poslao sve poslanike za zabranom spomenutog i naredbom robovanja i obožavanja samo Njega jedinog bez pripisivanja ortaka.
Što se tiče zakletve, ashabi su se zaklinjali očevima, zaklinjali su se Kabom i sličnim, ali im to nije bilo zabranjeno osim nakon dužeg perioda. Pa im je Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem rekao: Allah vam zabranjuje da se zaklinjete očevima.  I kaže: Onaj ko se bude zaklinjao neka se zakune Allahom ili neka šuti.
Onaj ko ne pravi razliku između prizivanja mrtvog i zaklinjanja njime nepoznaje širk radi kojeg je Allah poslao Muhammeda sallallahu alejhi ve sellemda ga zabranjuje i da se bori protiv njegovih pristalica.
Kako se može spojiti između traženja pomoći i zakletve? Jer onaj ko traži pomoć, moli i traga dok onaj ko se zaklinje niti moli niti traga za nečim. Ako bi tačka spajanja među njima bila, kako to tvrdi onaj ko zastupa ovaj stav, to što se obadvoje manifestuje jezikom, njemu će se reći:
Negiranje, tužbe, lažno svjedočenje, potvaranje čednih vjernica i sl. je od riječi jezika, a ako bi neko rekao da su ovo približno slični termini bio bi ubrojan među luđake.
Ako bi on time mislio da se radi o sličnom značenju, to bi bilo nepravilno kao što je već prethodilo pojašnjenje. Kako se može uporediti onaj ko pripiše Allahu sudruga, kojeg moli i kojem se obraća, traži pomoć i utočište kod njega, i između onoga ko ne priziva osim Allaha jedinog Koji nema sudruga i biva iskren prema Allahu u ibadetu?
Prvi je počinio širk prema Allahu u svojim riječima, djelima i ubjeđenju. Za razliku onoga ko se zaklinje. Ali ako bi onaj ko se zaklinje htio veličati stvorenje iznad Stvoritelja onda bi to postalo velikim širkom, kao što je prethodilo.
Odgovor onome ko je izjednačio propis vezan za praznovjerje sa upućivanjem dove nekom mimo Allaha
Kada kaže: Ako bi pogledao u to sa strane ubjeđenja to bi ličilo na praznovjerje. Ovaj stav je također nepravilan čija se nepravilnost očitaje ovdje. Pa će se reći: Gdje taj spoj između širka onoga ko između sebe i Allaha postavlja posrednike, moli ga za uspjeh njegovih potreba i otklanjanje nedaća. Pa kaže: Ovo je moja veza sa Allahom, moja vrata mojih potreba kod Njega. I između onoga ko obožava samo Jedinog Allaha bez ortaka, priziva Ga u strahu i žudnji, sve svoje potrebe iznese pred Njega. On se odriče svakog vida ibadeta bilo kojem drugom božanstvu mimo Njega. Ali se u njegovom srcu pojavi nešto od praznovjerja? Prvi predstavlja vjeru Ebu Džehla i njegovih prijatelja, a to je vjera neprijatelja poslanika još od vremena Nuha pa sve do dan danas.

„Vjerovanje imama tewhida,“ str. 322 - 329 

________________________________________
[1] Ovako stoji u originalu ali je možda rečeno: poput zakletve.