• «
• 1 of 2
• »

Šejh AbdulLatif ibn AbdurRahman ibn Hassan u pojašnjenju Irakijevih zavodljivih izjava, jednog od branitelja mušrika i njihovog širka, kaže: Iraki je rekao: Šesnaesti prijenos: Kaže, tj. Ibnu-Tejmijje, u fetvi kao odgovor na pitanje postavljeno u Kejlanu o stvaranju Kur’ana onako kako je napisao:

Ovo je govor njegovim slovom, a zatim je oduljio priču o Davudu i Sulejmanu tvrdeći da riječi Uzvišenog:
“…a obojici smo mudrost i znanje dali.” (Prevod značenja, El-Enbija, 79)

znače kako je Allah obadvojici njihove presude okarakterisao kao ispravnima, te potvrdio ono što su presudili.

Odgovor je da se kaže: Iraki je mnogo govorio, namećući sumnju, neproglašavanja kafirom onoga ko pogriješi i njegovo navodno nesnošenje grijeha. Ali je odgovor u ovoj sumnji prethodio što bi bilo dovoljno. Zatim je mnogo govorio ponavljajući i namećući, kako bi neznalicama predstavio ispravnim ono što je tvrdio, pojašnjavajući svoje izlaganje ali ga nije mogao nametnuti osim običnim ljudima i onima koji nemaju nikakvog znanja o suštini vjere islama.

Prethodno smo naveli da Iraki odbija svojim dokazivanjem kako ne snose grijeh niti su kafiri oni koji pogriješe u svim osnovama vjere. Kao što je vjerovanje u Allahovo postojanje, Njegov rububijet i uluhijet. Njegov kada’ i kader. Vjerovanje u Njegova svojstva savršenstva Njegovog Bića i Njegovih djela. Zatim pitanje događaja i stvorenja prije nego što se dese. Sa ciljem spriječavanja da se proglasi kafirom ili da snosi grijeh radi greške u svemu ovome. Pa je odgovorio štiteći one koji su negirali Biće, oni koji su negirali rububijet, zatim one koji su negirali imena i svojstva. Zatim oni koji su negirali Allahovu jednoću u Njegovom uluhijetu i one koji su govorili: On ne zna ništa o stvorenjima prije nego što se dese, kao što su to tvrdile zastranjele skupine kaderija. Branio je one koji su tvrdili da se događaji dešavaju pod uticajem uzdignutih sazviježda. Kao i oni koji su govorili o dvije osnove: svijetlost i tama.

Ako se Iraki stvarno držao ovoga onda je on veći kafir od jevreja i kršćana, makar on tvrdio da između ovoga i pitanja oko kojeg je neslaganje, postoji razlika. A to je prizivanje mrtvih odsutnih u dovama tražeći ono što ne može učiniti niko osim Gospodara svjetova, pa neka nam ukaže na tu razliku. Ili neka nam ukaže na dokaz o validnosti ove tvrdnje. A ako ne učini, a sigurno neće učiniti, njegove tvrdnje i postavke će biti bezvrijedne. Učeni i vjernici će shvatiti da je on od onih koji falsifikuju predaje i od onih koji nameću sumnje. Ali se ne ubraja u učenjake fikha ili vjere, niti u one koji poznaju islam i muslimane, koji razlikuju između pripadnika tewhida i mušrika. Naprotiv, on je u dubokim tminama, neznanju i očitom širku.

Mjesta gdje se propust greške opravdava
Govor Šejhul-islama može spoznati i shvatiti onaj ko je proučavao njegov govor, ko zna njegove osnove. On je na mnogim mjestima istakao da će se greška oprostiti onome do koga Šerijat nije dopro i pred koga nije iznesen dokaz o posebnim pitanjima. I to ako se bude bojao Allaha i ulagao trud shodno mogućnosti. A gdje su takvaluk i idžtihad na kojeg se pozivaju obožavaoci kaburova i oni koji prizivaju mrtve i odsutne!

Kako kada se Kur’an uči u džamijama, školama i kućama! A Vjerovjesnički sunnet je sakupljen i zapisan, a njegova vjerodostojnost i potvrđenost su poznati.

Hadis kojeg je Šejh naveo od pripadnika perioda fetre koji je, iz straha od Allaha i vjerovanja u Njegovu nagradu i kaznu, naredio svojim nasljednicima da ga spale. Gdje su ovi zabludjeli koji su bacili Allahovu Knjigu iza leđa a prihvatili ono što su im šejtani kazivali, u odnosu na prizivanje nekoga mimo Allaha i pripisivanja širka Gospodaru svjetova! Neka je propao ovaj džahil koj izmišlja i neka je daleko svaki zabludjeli i zavedeni.

Onaj ko shvati Šejhov govor i njegov kontekst shvatit će njegov cilj, te da se njegov govor odnosi na one koji su proglasili kafirima grješnike i počinioce velikih grijeha, zatim je naveo neslaganje ljudi oko toga.

Pitanja proglašavanja nekoga kafirom je ogranak samog određivanja suštine imana
Zatim je rekao: Što se tiče selefa oni su se složili da je iman riječ i djelo. U riječ ulazi riječ srcem i jezikom. A u djelo ulazi srčano djelo i djelo organa. Kaze: Podržavaoci svog pravca su rekli: Iman su osnove i ogranci. A u sebi sadrži ruknove obaveza i poželjnih stvari, kao što je naziv za hadž ili namaz. Naziv hadž obuhvata sve ono što je propisano u njegovom sklopu od izvršavanja ili ostavljanja. Kao što su ihram i klonjenje od njegovih zabrana. Zatim stajanje na Arefatu, Muzdelifi i Mini, tavaf i sa’j. zatim hadž sadrži ruknove koji kada bi se izostavili hadž ne bi bio ispravan. Kao što je stajanje na Arefatu. Ili kada je riječ o zabranjenom koje kada bi se počinilo hadž bi bio pokvaren, kao što je spolni odnos.

Isto tako sadrži obaveze izvršavanja ili ostavljanja. Neke od tih obaveza ako izostavi namjerno onda snosi grijeh, dok ako ih izostavi iz razloga ili nečega drugoga mora proliti krv kurbana, kao što je ihram kod mjesta gdje se oblači, ili spajanje noći i dana na Arefatu, ili bacanje kamenčića i slično tome.

Takođe, sadrži poželjne stvari koje izvršavaju i izostavljaju. Ali zbog kojih, ako ih učini, hadž biva potpuniji a ako ih izostavi onda neće biti griješan niti mora klati kurban, kao što je podizanje glasa kod telbije i njegovog stalnog ponavljanja, ili kada vodi kurban i da spominje Allaha na tim mjestima. Isto tako da ne govori mnogo osim ako se radi o naređivanju i zabranjivanju. Onaj ko izvrši obaveze a kloni se zabrana njegovi hadž i umra su upotpunjeni. A on spada među umjerene od pripadnika desne strane u ovom djelu. Međutim, onaj ko učini poželjna djela njegov hadž je potpuniji i savršeniji u djelu, a on spada među one koji prednjače u dobru.

Ali onaj ko izostavi naređeno ili počini zabranjeno, izvrši ruknove hadža i ostavi ono što ga kvari, njegov hadž je sa nedostatkom. Za ono što je obavio od hadža će biti nagrađen a za ono što je izostavio će biti kažnjen. A sa njega spada osnova farza. Sve dok nije rekao: Pitanje proglašavanja novotara i sljedbenika hira se grana na ovoj osnovi.

Nakon toga je spomenuo stavove učenjaka mezheba, pa je naveo proglašavanje kafirima džehmija od strane imama Ahmeda. Pa je naveo stavove selefa o njihovom proglašavanju ovih kafirima i izdvajanju iz sedamdeset i tri skupine. Zatim se oštro izjasnio o njima pa je spomenuo dvjie predaje o kufru onih koji se ne izjasne o njihovom proglašavanju kafirima istih.

Zatim je spomenuo da su osnova ovih sekti haridžije i šije, murdžije i kaderije. Zatim je oduljio govor o neproglašavanju ovih skupina kafirima navodeci kao dokaz hadis od Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, pa kaže: Ako je slučaj takav onda onaj ko pogriješi u nekim pitanjima će se pripojit kafirima od mušrika i kitabija, iako se odvaja od njih u svim ostalim osnovama imana.

Jer, vjerovanje u obaveznost obaveza, očitih i prenešenih tevaturom, kao i u zabranjenost očitih zabrana, je od najveličanstvenijih osnova imana i temelja vjere. ako se obavezno mora spojiti, onaj ko pogriješi, jednoj skupini onda je njegovo spajanje sa mu’ minima koji griješi gore nego njegovo spajanje sa mušricima i kitabijama. Iako se zna da su mnogi novotari munafici velikog nifaka. A mnogo je onih koji se mogu naći kod rafidija i džehmija od heretika i munafika. Oni će biti u najdubljem ponoru džehennema.

Ovo pojašnjava da se Šejhov govor odnosio na određene skupine, te da među njih nije svrstao džehmije i mušrike. Isto tako kitabije ne ulaze u ovo pravilo, iako se onaj ko je pogriješio pripaja ovim skupinama dok je u isto vrijeme odvojen od njih u ostalim osnovama imana. Ovo je lično naš stav. Jer, ako sa njim ostanu osnove imana i ne pojavi se kod njega veliki širk nego zapadnu u neku vrstu od ovih novotarija mi ga neproglašavamo kafirom niti ga izdvajamo iz vjere.

Ovo pojašnjenje će ti koristiti u onome što dolazi o tome kako Šejhul-islam ne proglašava kafirom mudžtehida koji pogriješi, te da se radi o posebnim pitanjima, te da iman nestaje sa nestankom njegovih ruknova i velikih temelja. Isto kao što se hadž pokvari ako se izostavi neki o d njegovih ruknova, i to je ono što smo rekli. Čak što više ovo je potpunije od same tačke razilaženja. A onaj ko razmisli o Šejhovom govoru u ovom poglavlju shvatit će željeno, a onaj čije je Allah srce skrenuo onda mu nema moći da se povrati.

Što se tiče hadisa o čovjeku koji je naredi svojim nasljednicima da ga spale, radi se o čovjeku pripadniku tewhida a ne mušriku. Putem od Ebu-Kamila od Hamada od Sabita od Ebu-Rafie od Ebu-Hurejre se prenosi da je rekao: “Nikada ni jedno djelo nije učinio osim tewhida.” Tako da je nemoguće uzeti ovo kao dokaz kada je riječi o ovom razilaženju.

Što se tiče onoga ko pogriješi u ograncima i pitanjima idžtihada, ako se bude mudžtehid bojao Allaha onoliko koliko je u njegovoj mogućnosti onda niko neće reći da je kafir ili da snosi grijeh radi svoje greške. Međutim, pitanje oko kojeg postoji neslaganje nije u onom smislu što Iraki navodi od tekstova da bi napisao čim više i da bi povećao knjigu koja mu neće koristiti niti koliko je fitilj.

Sa druge strane, da li je itihadije i huluhije (panteiste) u onome što su oni od očitog kufra, velikog širka i negiranje suštine postojanja Gospodara svjetova, dovelo nešto drugo osim njihove greške u ovom poglavlju u kojem su sebi dopustili idžtihad, pa su zalutali i druge zaveli sa pravog puta?

Da li je Halladž bio ubijen, oko čije fetve o ubistvu postoji slaganje, osim radi svog zabludjelog idžtihada? Zatim, da li su karamite počinili kufr uzevši ono što su uzeli za vjeru i što su počinili od velikih i gnusnih grijeha odbacujući sa sebe konop Šerijata, osim njihov idžtihad u onome što su ustvrdili?

Da li su rafidije rekle ono što su rekle i dozvolile od kufra i širka, obožavanja dvanaestorice imama, psovanje Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba, majke pravovjernih, istinoljubive Aiše, osim iz svog idžtihada onako kako su ustvrdili? Oni su Irakijevi prethodnici u njegovom stavu da se svakome ko pogriješi oprašta. Ovo je nešto što mu se nameće i od čega ne može pobjeći. Takode je uporedo spomenuto ovdje kao odgovor za ono što će doći i na što ćeš naići od ove sumnje. A na početku odgovora je prethodilo ono što je dovoljno. Ali smo ponovili odgovor zbog ponovne pojave sumnje jer kada se škorpija vrati papuča joj je spremna.

(Minhadž te’sis ve takdis, str. 214-218)