• «
• 1 of 2
• »

Šejh AbdulLatif ibn AbdurRahman ibn Hasan, rahimehullah, kaže: “Iraki je naveo kao dokaz šejhove riječi: ‘Možda će se naći sumnje radi kojih će mu Allah prihvatiti opravdanje.” Međutim, u šejhovom govoru nema prihvatanja opravdanja za svaku sumnju niti za prihvatanje roda sumnji.

Jer, šejhov govor ne ukazuje na to niti se može shvatiti iz konteksta kod bilo koga od onih koji su proučavali nauke. Čak šta više, njegov govor ukazuje na poništavanje ovakvog shvatanja jer ukazuje na rijetkost sumnji.

Zbog toga je presuđeno određenim osobama od mušrika, među nepismenim Arapima, zbog jasnoće dokaza i očitosti argumenata. A u hadisu mutefekun alejhi stoji: ‘Kad god prođeš pored kabura Devsija ili Kurejšija reci: ‘Muhammed te želi obradovati Vatrom.’

Ovako se odnosilo prema njima iako su oni od pripadnika fetre, pa šta je tek sa onim koji je odrastao u ovom ummetu i ko sluša kur’anske ajete i vjerovjesničke hadise, kao i fikhske propise o obaveznosti tewhida i njegovog naređivanja te zabrane širka i njegovog spriječavanja. Ako je od onih koji čitaju Kur’an onda je stvar mnogo gora i situacija teža, a posebno ako se inati u dopuštanju širka, upućivanja dova dobrim ljudima i evlijama, smatrajući to dopuštenim, te da je na to Kur’an ukazao. Kufr ove osobe je jasniji od sunca u podne. A onaj ko poznaje islam, njegove propise, osnove i tumačenje neće se suzdržati da proglasi ovakvu osobu kafirom.

U većini slučajeva ono što je mušrika dovelo do širka i kufra jeste sumnja koja mu se nametnula. Uzvišeni kaže:
“Mnogobošci će govoriti: ‘Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši.’” (Prevod značenja, El-En’am, 148)

I kaže:
“Oni koji Njemu druge smatraju ravnim govore: ‘Da je Allah htio ne bismo ni mi ni preci naši, pored Allaha, nikoga obožavali i ne bismo, bez Njegove volje, ništa zabranjenim smatrali.’” (Prevod značenja, En-Nahl, 35)

Njima se nametnula sumnja u pogledu kadera pa su se suprostavili Allahovoj naredbi, vjeri i Šerijatu pravdajući se Njegovom kaderskom kosmičkom voljom. Na osnovu stav ovog Irakija i njegovih shvatanja ova sumnja bi bila prepreka da se proglase kafirima odredene osobe.

Sumnja kršćana se vrti oko stava u pogledu vjerovjesništva i trojstva, a to je zbog toga što je Mesih stvoren bez oca, od riječi, tako da su im se stvari izmiješale. A to je zato što su oni među svim narodima poznati po tvrdoglavosti i neshvatanju vjerskih pitanja. Oni nisu shvatili razliku između shvatanja i naredbe. Ne znaju da stvaranje biva jednom riječju i da to nije samo po sebi riječ. Allah, subhanehu ve te ala je spomenu njihovu sumnju, zatim je odgovorio na nju, odbacio je i utjerao u laž na mnogi mjestima u Njegovoj Knjizi kao što kaže:

“Primjer Isaov doista je kod Allaha isti kao i primjer Ademov.” (Prevod značenja, Alu Imran, 59)

“…i stvoren je Riječju Njegovom, koju je Merjemi dostavio.” (Prevod značenja, En-Nisa, 171)

Vecini poslanikovih neprijatelja su se nametnule sumnje.

Što se tiče obožavanja kaburova i prizivanja istih pored Allaha je pitanje slaganja o njegovoj zabranjenosti, kao i konsenzus zabrane i grijeha. Tako da nije ušlo u Šejhov govor zato što su njeni argumenti jasni, dokazi očiti i što oko toga uopće ne postoji sumnja.”
(Minhadž te’sis ve takdis, str. 102-105)