Šejh AbdulLatif ibn Abdurrahman, rahimehullah, kaze: “Šejh Muhammed ibn AbdulVehhab je rekao: ‘Pukim izgovaranjem šehadeta, bez znanja o njenom značenju ili bez djelovanja po onome što nalaže, osoba ne postaje muslimanom, nego je to dokaz protiv čovjeka. Za razliku od onoga ko tvrdi da je iman samo potvrda, kao što kažu keramije, ili samo vjerovanje, kao što kažu džehmije.
Allah je utjerao u laž munafike u onome sa čime su došli i tvrdili od šehadeta te se njihova laž zabilježila, iako su oni došli sa riječima potvrde.
Uzvišeni kaže:
“Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: ‘Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov Poslanik!’ i Allah zna da si ti, zaista, Njegov Poslanik, a Allah tvrdi i da su licemjeri pravi lašci.” (Prevod značenja, El-Munafiqun, 1)
Oni su svoje riječi svjedočenja potvrdili sa riječju ‘zaista’ i ‘tvrdimo’ zatim sa imenskom rečenicom, ali ih je utjerao u laž i potvrdio njihovo laganje istim onim čime su oni potvrđivali svoje svjedočenje. Jedno za drugo, ali je dodao nazvavši ih pogrdnim nadimkom, i znanjem čudnim i fenomenalnim.
Na osnovu ovoga možeš znati da iman mora sadržati vjerovanje i djelo. Onaj ko svjedoči ‘la ilahe illallah,’ a pored Allaha obožava nekog drugog onda on nema šehadeta, makar klanjao, davao zekat, postio i činio neka još djela od islama. Uzvišeni je o onima koji su vjerovali u jedan dio Knjige a drugi odbacivali, rekao:
“Zar vi u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi negirate?!” (Prevod značenja, El-Beqare, 85)
I kaže:
“Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju napraviti razliku te govore: ‘U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo,’ i žele između toga dvoga iznaći put neki.” (Prevod značenja, En-Nisa, 150)
I kaže:
“A onaj koji se, pored Allaha, moli drugom bogu, bez ikakva dokaza o njemu, pred Gospodarom svojim će račun polagati.” (Prevod značenja, El-Mu’minun, 117)
Postoje dvije vrste kufra: Neograničeni i ograničeni.
Neograničeni je da ne vjeruje u sve ono sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Ograničeni je da ne vjeruje u jedan dio sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Neki od učenjaka su proglasili kafirom onoga ko negira sporednu stvar u vjeri ali oko koje postoji konsenzus. Kao što je naslijeđivanje djeda i sestre. Makar on klanjao i postio. Pa šta onda reći za one koji prizivaju dobre ljude i njima usmjeravaju svoju iskrenost i srž ibadeta – dovu?
Ovo je spomenuto u sažetim verzijama knjiga četiri mezheba. Čak su proglašavali nevjernikom neznalice radi pojedinih riječi koje bi ovi upotrijebili, makar klanjali i postili.
Allah mu se smilovao kaže: “Ashabi su proglasili nevjernicima one koji su odbili dati zekat, pa su se protiv njih borili, iako su ovi potvrdivali šehadet, obavljali namaz, post i hadž.”
Allah mu se smilovao kaže: “Ummet se složio oko kufra porodice Ubejdullaha El-Kadaha, iako su oni izgovarali šehadet, klanjali i gradili džamije u Egipatskom Kairu i drugdje.”
Spomenuo je knjigu od Ibn-Dževzija koju je napisao o obavezi borbe protiv njih i ubijanja istih nazvavši je Pomoć nad Egiptom. Kaže: “Ovo je poznato svakom onome ko ima i najmanje znanja o nauci i vjeri.”
Uporedio je kuburije u tome što klanjaju, poste i vjeruju u proživljenje, da bi time zaslijepili oči masama, i umotavanjem svojih djela kako bi proširili svoj širk. Pa se kaže: Po njihovom islamu i njihovom imanu. A to Allah, Poslanik i vjernici neće nikada prihvatiti.”
(Minhadž te’ sis ve takdis, str. 60-71)
