O sedamnaestoj skupini kaže šejhul-Islam Ibn Qajjim, rahimehullah: “Kategorija slijepih sljedbenika i nevjernika džahila i onih koji ih slijede. Oni govore: ‘Mi smo na ovome zatekli naše očeve i mi se za njima povodimo…’

Već je na robu obaveza da vjeruje, da svako onaj ko ispovjeda drugu vjeru osim islama postaje kafirom i da Allah neće kazniti nikoga dok mu ne dostavi dokaz putem poslanika. Ovo je uopšteno, a pojedinačni slučajevi se vraćaju Allahovom znanju i mudrosti. Ovo se odnosi na propis nagrade i kazne. A što se tiče na dunjaluku njima se postupa shodno vanjštini. Djeca i luđaci od nevjernika imaju propis njihovih štićenika.
Ovim pojašnjenjem razbijaju se nejasnoće u ovoj mes’eli koja se temelji na četiri osnove:

Prva: Allah, subhanehu ve te ala, neće kazniti nikoga osim nakon uspostave argumenta nad njim (ar. Kijamul-hudže)

Druga: Kazna (na dunjaluku i ahiretu) se zaslužuje uz dva uzroka ili dvije stvari. Prva je – okretanje od dokaza a druga je – neprihvatanje iz oholosti i inata. A što se tiče kufra džehla, bez dostavljanja dokaza i u slučaju nemogućnosti njegove spoznaje, u tom slučaju Allah je negirao njegovo kažnjavanje dok se ne dostavi poslanički dokaz.

Treća osnova: Dostavljanje dokaza se razlikuje shodno vremenu, prostoru i osobi. Tako, nekada, u nekom vremenu i mjesto biva dostavljen Allahov dokaz mim drugog vremena i mjesta…

Četvrta: “Allahove radnje su shodno Njegovoj mudrosti.”

(Tariqu hidžretejn, 411-414)